Prvi dokazi o kićenju jelke potiču iz jedanaestog veka. U Njemačkoj se za Božić kitila jelka crvenim jabukama, u Zapadnoj Nemačkoj ukrašavala se i kolačićima raznih oblika i svijećama koje su simbol Hrista i vječne svjetlosti.

Ovaj ritual se tokom vjekova proširio po celoj Evropi. U Engleskoj je prvu jelku okitio princ Albert 1841.godine. Bila je ukrašena poklončićima, mašnama, papirnim cvijećem i bombonama. Vrlo brzo, ovaj lijep običaj se ustalio i prešao sa visoke klase na običan narod.

U početku su se na zelene grančice stavljale jabuke, zatim kolačići, orasi, suve šljive i urme, mašne. Legenda kaže da je jedan nemački duvač stakla bio vrlo tužan jer nije imao novac da kupi jestive ukrase za jelku svojim mališanima, pa je rešio da napravi staklene kugle. Njegovi ukrasi su izazvali pravo oduševljenje među narodom, te se duvač vremenom obogatio.

Kićenje jelke svečano se završava stavljanjem zvezde na vrh čime označavamo početak svečane atmosfere u našim domovima.

Zvezda na vrhu jelke je tradicionalno povezana sa božićnim proslavama, opjevana je u mnogim pesmama i predstavlja najvažniji događaj u istoriji hrišćanstva, rođenje Isusa Hrista.

Legenda kaže da se jedan anđeo, u trenutku kada se rodio Isus, sažalio što jelka nema plod i što ne može, kao ostali koji su došli da se poklone božijem sinu, nešto da mu pokloni, pa je uzeo jednu zvezdu sa neba i stavio je na vrh jelke, a da se jelka savila i poklonila je bebi Isusu.

U zvaničnoj hrišćanskoj istoriji zabilježeno je da se u trenutku Isusovog rođenja na nebu pojavila sjajna zvezda, "Vitlejemska zvezda", koja je najavila da se rodio božiji sin.