Prihvatio bi naš čovjek da upravlja čime se god može upravljati, bez obzira na iskustvo i kvalifikacije. Kod nas važi ona crnogorska “nisam proba’, ali znam sigurno” Možda zato srljamo negdje punom parom, vidjećemo gdje je granica. 

Narod smo koji uglavnom ne podnosi uspjeh, dar, dobrotu, pa nosioce istih častimo raznim epitetima pežorativnog karaktera. Jako je interesantno što tražimo poštovanje za sebe, a ne poštujemo ništa, i nikoga. Ne priznajemo autoritete, ismijavamo svačiji napor da bude bolji. Novak Đoković da plati porez u Srbiji, u svim kolektivnim sportovima reprezentacija da bude prva, nikako druga, ili ne daj Bože treća. Znači ispred SAD-a, Rusije, NJemačke, Kine...Rade Šerbedžija da se ošiša i govori ekavski, Emir Kusturica da napravi fabriku čarapa a ne Andrićgrad, Vučić da uđe sa vojskom na Kosovo bez obzira na posljedice. Prosječan naš domaćin bi to na njihovom mjestu uradio, možda jedino ne bi bio bolji teniser od Đokovića, mada i to je diskutabilno. Nekada je i simpatična ta tvrdoglavost, i višak ličnog ponosa. Ipak najčešće prelazi granicu dobrog ukusa, i postaje neosnovano hvalisanje.

Kada neko radi dobar posao mogli bi to za promjenu i da pohvalimo, bilo da se radi o gradnji auto puta kroz Republiku Srpsku, humanitarnim aktivnostima bratstva “Radost” iz Bijeljine čiji aktivisti čine sve da pomoć dođe do svih kojima je potrebna, književnim nagradama dodijeljenim mladom piscu Aljoši LJubojeviću, brojnim evropskim priznanjima za virtuoza klasične harmonike Dušana Sekulića, plasmanu FK “Radnik” na evropsku scenu, titulama i priznanjima koje dobijaju sportisti iz našeg grada širom Evrope. Brojni košarkaši iz Bijeljine sa uspjehom igraju ili su igrali širom starog kontinenta, među kojima su Vedran Borovčanin, Dejan Jeftić, Miroslav Todić, Nihad Izić, Ramiz Suljanović, Rajko Bijelović, Vladimir Radovanović, pokojni Dragiša Šarić...Sa uspjehom ime Bijeljine širom Evrope promovišu i fudbaleri, Luka Jović, Mihailo Ristić, Miladin Stevanović, Dejan Joveljić, Cican Stanković, ranije Husref Musemić, Dragan Mićić, i Branimir Bajić, dok su Savo Milošević i Mladen Krstajić institucije svjetskog fudbala. Stiče se utisak da bi ovi ljudi, kao i mnogi drugi, mogli da budu više priznati u svom gradu.  

Zagušeni smo negativnostima, a ima mnogo lijepih stvari o kojima se može i treba govoriti. Iznjedrila je ova sredina mnoge kvalitetne i uspješne ljude. Kada bi se vratili u prošlost, i obuhvatili i druge sfere života, spisak sugrađana koji zavrjeđuju poštovanje i priznanje bio bi znatno duži od navedenog u ovom tekstu. Ti ljudi bi trebali biti tema prije mnogih  koji zaokupljaju pažnju, kako našu, tako i medija koji nas bombarduju mediokritetima. 

Piše: Stojan Krunić