Čuj, hoće da rade. Čitav svijet zastao na tren, zatvorio se u zidove i ne izlazi. Leži, sjedi ali ništa ne radi. Samo bi mi da radimo. Takav smo mi narod. Sve suprotno i naopako. Kada svi rade, mi proslavljamo, svetkujemo, veselimo se ali slabo da hoćemo da radimo. Sada kad svi ne mogu da rade, mi smo našli da se bunimo i tražimo da radimo. Srećom pa su nam političari razumni, oni znaju šta rade!? 

Nismo vjerovali kada su nam govorili da ćemo u globalizaciji sve manje raditi. Radno vrijeme, rano ustajanje, odlazak na posao, rad, znoj, umor, dostizanje određenih vrijednosti, sve to polako postaje naša prošlost. Došlo je vrijeme jednostavnog života. Rodiš se, roditelji te podižu do tvoje sedme godine i onda ti polako. Sve što ti je potrebno nalazi se u sobi. Lijepo upališ kompjuter i sve ti je tu...  Jedino moraš otići do kupatila i kuhinje. Mada, praktičnije je da se hraniš u sobi. Koliko je to interesantan život da ti se mnogo puta i ne spava. Da li je noć ili dan, pada kiša, snijeg, vjetar ili sunce sija, tebi je svejedno, spuštiš roletne i ne primjećuješ ništa. Bitno je naći dobru igricu i ispunjenost vremena je zagarantovana. Računar te uči da pišeš, čitaš, sabiraš i oduzimaš, govoriš strani jezik, sve se može naučiti.

Mada, ne treba žuriti, polako, jer možda ti i neće trebati u životu. Globalizacija ne prepoznaje vrijedne, produktivne, inteligentne i razumne. Ona traži samo poslušne. Znači, sve vrijednosti koje čovjek posjeduje više mu nisu potrebne. Bitno je samo da si poslušan. To je jedino što se traži. Ako si poslušan, onda dobijaš sve. Da li nešto gubiš o tome se ne razmišlja. Apsurdno je sa svojim drugarima trčati za loptom, trenirati i sa nestrpljenjem čekati da daš gol i pobjediš. Šta ako te neko udari, povrijedi? Šta ako promašiš gol i izgubiš? Puno je to brige, znoja, odricanja a ne znaš ishod. Bolje je globalno razmišljati, sjediš kući, upališ igricu i daš koliko god hoćeš golova. Nećeš se oznojiti, neće te niko povrijediti, iznervirati a ti uvijek pobjeđuješ. 

Čovjeku je mnogo trebalo da shvati fenomen izolacije i njegove prednosti u odnosu na prirodu. Izolovan u svojoj sobi, sam, gledajući u kompjuter, neshvatljivo je da su djeca prije, trčala po livadama, brali ljekovito cvijeće, pili vodu sa izvora, šetali šumom i jačali svoja pluća.

Interesantno, kako su stizala da idu u školu, pomažu svojim roditeljima na imanju i da nađu vremena da se igraju. Toliko obaveza a bila su zdrava, vesela, nasmijana i zadovoljna. Mora da su samo glumili. Jer toliko rada, truda i znoja ne čini zadovoljstvo i sreću. Sreća je da ne moraš rano da ustaješ i sve ti se nalazi u jednoj sobi. Ne treba ti drug, možeš da pričaš sam sa sobom, a generalno u igrici imaš sve, čak i pravog prijatelja. Ne možeš da se rukuješ sa njim, da ga dodirneš i zagrliš ali te on sve razumije i podržava. Činjenica da taj kompjuter zrači, negativno utiče na  zdravlje. Puno sjedenja i ležanja doprinosi deformitetima i drugim problemima. Ali i to se da riješiti. Globalizacija se pobrinula i za to. O svemu brine, samo nemoj raditi, biti razuman i produktivan. Ako te nešto zaboli ili imaš neki zdravstveni problem, nedostaju ti vitamini, sve se to da riješiti u jednoj minuti. Dovoljno je samo da uzmeš lijek.

Činjenica, da se možda ne dobije odmah adekvatan lijek, ali uvijek postoji drugi koji sanira posledicu prvog lijeka, pa onda treći koji približno i privremeno rješava tvoj problem. Ne postoji lijek koji te odmah izliječi ali ipak je mnogo jednostavnije da zdravlje čuvaš pomoću lijekova nego da svaki dan moraš trčati, raditi igrati se. Neshvatljivo je da je čovjek vjerovao da mu izvorska voda i čist vazduh produžavaju život. Ova voda iz česme je provjerena voda, prošla sve neophodne analize, pa zar ima zdravije vode o nje?! 

 

Koliko je samo generacija provelo svoj život u zabludi. Nije se samo govorilo „narod je lud“ njega ne treba slušati. Srećom pa su naše “demonokrate” pametne?! One su uočile prave vrijednosti globalizacije prije nego što su one bile očigledne za narod. Dok nam oni nisu otvorili vrata globalizacije, mislili smo da se naš narod mučio, puno je radio a slabo da je šta stekao i imao. To što se priča da je prije živio bez stresa, duhovno snažan, biološki brojan, ekonomski stabilan, prirodno bogat čistom vodom i vazduhom, to je samo igra prirode. Ovaj koncept baštini na ekonomiji koja stvara. Koja u svom dvorištu ima industriju, radna mjesta, obezbjeđuje stabilnost i sigurnost, uz visok nivo produktivnosti bez zaduživanja i ostavljanja dugova mlađim naraštajima.

Ekonomija koja se borila za svoju valutu na temelju zdrave privrede, razvoj kulture, običaja, tradije i identiteta društva. Ekonomija je težila izvozu i razvoju tehnologija i inovacija. Probleme je rješavanja štednjom i smanjenjem javnih rashoda. Domaćinstva su blistala mnogočlanom porodicom, ambari su bili puni domaćih životinja a špajzevi zalihama domaće zdrave hrane. 

Globalno srećan, je pravi i jedini ispravni pristup. On nudi fer pošten pristup razmjene. Ekonomiju više ne doživljava kao nacionalnu ekonomiju koja proizvodi već je vidi kao globalno orijentisanu koja troši. Prošlo je vrijeme štednje i čuvanja za bolji život budućih generacija. Današnji pogledi protežu samo do sutra. Akcenat se stavlja na potrošnju i uvoz. Pošto mi više nemamo svoju industriju i ne radimo onda sve moramo da uvozimo.

Prihodi domaćinstva nisu više bitna kategorija pa su iz dana u dan sve manji. Domaćinstva neće moći držati i uzgajati domaće životinje, jer po nekim Zakonima globalizacije, mi ne znamo kako se muzu krave, jašu konji, peče rakija, obrađuje njiva, kose livade, kao sve druge aktivnosti. Srećom pa možemo da uzimamo kredite. Nema štednje pa nema ni smanjenja javnih rashoda. Novi pristup zaduživanja je usmjeren na povećanje javnih prihoda. Narod ima i može, zato i treba da plaća razne vrste poreza. Kako ga drugačije urazumiti. Mnogo se separatisao, pokvario i postao je neposlušan.

Pošto je narod nedokazan, on je u svoje sagovornike pronašao naše demonokrate i ponudio blagostanje koje danas proživljavaju mladi naraštaji a mi stariji ćutimo i gledamo. Znači, globalno srećan znači da se u školu ide sve manje i manje. Fokus nije na realnom (stvarnom) svijetu već se zagovara teza virtuelnog svijeta. Globalizacija ti nudi u vidu pozajmica (kredita) novca koliko ti je god potrebno. Stvarno, bitno je samo da imaš adekvatne „demonokrate“ koji hoće da traže. Što više tražiš, više dobijaš i više se oslobađaš onoga što te je tjeralo da puno radiš. Znači, oslobađaš se svoje privrede, tako što se traži da se sva javna preduzeća prezaduže i dovedu u pasivno stanje.

Poljoprivreda da se svede na proizvodnju korova i zapuštenosti njiva i livada. Nema više uzgajanja poljoprivrednih kultura, podizanja voćnjaka, stočarstva i drugog. Narod da ništa ne radi. Oni koji hoće da rade, trebaju da spakuju kofere i idu na zapad, pa neka tamo rade. To što je klima poremećena pa nam svaki mjesec pobijeli (pada snijeg) te ga kiša spere i to se da riješiti. Lijepo kupiš bitkoin, što više kripto valuta to više globalnog zagrijavanja i ekonomske koristi.

Zamisli, prije ideš da radiš i onako umoran razmišljaš kakvo će vrijeme sutra biti, jer se i sutra treba raditi. Sad ništa ne radiš, a nevidljivog novca i toplote sve više?! Mi smo mislili da je blagostanje,  produktivnost u vidu stvaranja nove vrijednosti, život bez zaduživanja, gdje svi imaju svoj posao i platu koja im je dovoljna za adekvatan kvalitet života. Život bez stresa i rastrojenosti. Gdje prioritet u čuvanju zdravlja ima priroda. Biološki opstanak da baštini na natalitetu i fertilitetu. Srećom pa imamo „demonokrate“, koliko smo mi bili slijepi?! Život smo proveli u radu. Dobro je pa imamo njih. Ne moramo se više kulturno uzdizati, ekonomski težiti stabilnosti i sigurnosti, biološki uvećavati, psihički i zdravstveno stabilni, prirodnim mirisom opijeni biti. Demonokrate su se pobrinule da od globalizacije dobijemo pomoći (kredita) koliko nam je potrebno da taj stil života prevaziđemo. 

U slučaju da smo i dalje skeptični, kao dokaz njihove borbe da nam bude bolje, vjerovatno će ubrzo sa našim demonokratama kreirati uslove za dolazak neproduktivnih (penzionera) osoba iz globalizacije da žive na našim prostorima. E, kada vidimo taj broj penzionera iz zapadnog svijeta, plus već pristigli migratni iz arapskih zemalja, koji su naselili naše prostore i ništa ne rade, nadajmo se da će i naš narod shvatiti da ne treba ništa da radi. Jer nije pošteno da globalisti i migranti ne rade a mi da radimo. U stvari, oni što budu želili da rade oni će ići u zapadni svijet da rade. Globalni penzioneri su prepoznali šansu da nasele naše prostore i žive. Ovde je život lijep, ništa se ne radi, a imamo dosta prirode. Činjenica da naše demonokrate sjeku našu šumu, i guše tradicionalne izvore kiseonika i prirodnu fabriku prečišćavanja vazduha i izvoze je kao sirovinu. Bitno je da se izveze kao sirovina kako bi je zapadni svijet preradio i prilagodio globalnom pristupu života.

Mi više nemamo tehnologije za taj vid obrade. Ali su obećali da će nam iste te sirovine vratiti u finalnom upotrebnom obliku, kao i kredit da ih možemo sebi priuštiti. Mnogo im hvala. Hvala i našim demonokratama. Za prosperitet naših prostora je veoma važno da ga nasele osobe koje su cijeli svoj životni vijek proveli u globalizaciji. Sada izlaze iz nje i dolaze kod nas da žive i prenose svoju kulturu, tradiciju, običaje našoj djeci i prenosiće im svoja iskustva.

Eh, kada naša djeca porastu kako će biti bogata iskustvima globalizacije. Buduća pokoljenja, neće trebati da proslavljaju Krsnu slavu, poste, dočekuju Božić i Vaskrs, kao i da poštuju Svetinje. Samo će se obilježavati dva događaja. Radi kulturnog uzdizanja noć vještica i radi ponosa što su virtuelni, dan globalizacije. Mi nismo imali sreće što smo bili vezani za našu kulturu, tradiciju, ekonomiju i jezik. Zato smo se i mogli samo diviti svijetu a nismo se ništa mogli razumjeti. Sad već imamo šansu da se sve razumijemo. Još samo da naučimo da budemo nasmijani kao oni. 

 

Hvala „demonokratama“ što su nam omogućili da izgubimo sami sebe i na taj način iskorijenimo sve što nas je tjeralo da radimo, budemo zdravi, sposobni, srećni i zadovoljni. U slučaju da u narodu još ima nevjernih Toma, neka znaju da su „demonokrate“ zahvaljujući svojim globalnim prijateljima obećali da ćemo biti samo bolji, srećniji i zadovoljniji kada i mi sami postanemo virtuelni... Činjenica da tada nećemo biti stvarni ali čovjek je i težio da bude nedodirljiv i nedostižan. Virtuelni svijet će mu to i omogućiti. Generalno bolje je biti virtuelan jer ova pohlepa za materijalnim vrijednostima je nešto što je najsurovije.

Možda je samo surovije to što si morao da radiš, učiš, usavršavaš se, ideš po vodu na izvor, piješ domaće mlijeko i jedeš raznu zdravu domaću hranu koju daje tvoja zemlja, mnogo puta ručaš u bašti ili na trešnji, slobodno vrijeme provedeš šetajući šumom. Sad sve to možeš raditi u svojoj sobi za računarom do trenutka dok te računar ne uvuče u svoj sistem i ti sam ne postaneš mašina a ne čovjek. Pitanje je samo šta će na posletku biti sa našim „demonokratama“. Nadajmo se da će oni večno ostati ovo što jesu jer smatram da neku drugu veću kaznu ne mogu dobiti.