Danas mnogi, posebno mladi, posmatrajući svijet oko sebe zaključuju da je ljubav jedno nestalno i prolazno osjećanje. Zbog takvog zaključka neki od njih odustaju od traženja ljubavi jer ne vide smisao da neko kratko vrijeme vole i budu voljeni, da bi na kraju neko patio zato što je ostavljen. Zato što očekuju da ljubav neće dugo trajati, unaprijed se pripremaju za to, pa se „pliće” vezuju za partnera kako ih raskid ne bi mnogo bolio.

Ma koliko se činilo da svaka nova ljubav donosi nešto novo, dugoročno gledano ovo nije ništa drugo do „vrćenje ukrug”. Kao da ljubav koja nije, kako bi to Hese rekao, „strela ispaljena ka vječnosti” i ne može da bude ljubav.

Zamke idealizacije

Kako smo došli do toga da mnogo mladih vjeruje da je ljubav, koja je po svojoj prirodi jedna veoma snažna, stabilna i trajna emocionalna veza između ljudi, postala svoja suprotnost?

Jedan od glavnih razloga za ovakvo netačno predstavljanje ljubavi jeste u tome što smo tokom poslednjih nešto više od pola vijeka kolektivno počeli da ljubav izjednačavamo sa jednom drugim, sličnim osjećanjem: zaljubljenošću. Većina ljudi vjeruje da je zaljubljenost ona početna, veoma strasna i intenzivna faza ljubavi, nakon koje slijedi smirenija i dugotrajnija faza. Kako je doživljaj zaljubljenosti mnogo prijatniji nego što je to doživljaj same ljubavi, ljudi žele da su što duže zaljubljeni, po mogućnosti trajno. Kada primijete da se njihova zaljubljenost smanjuje i da se „hlade”, tada smatraju da prestaju da vole tako da traže nekog novog ko će im ponovo probuditi osjećanje zaljubljenosti.

Iako ljudi izjednačavaju ljubav i zaljubljenost, smatrajući da je zbog svog intenziteta zaljubljenost snažniji oblik ljubavi, ova dva osjećanja su u stvarnosti različita, a nekada i suprotstavljena osjećanja. Različiti su psihički mehanizmi na kojima su zasnovana: ljubav je rezultat emotivnog vezivanja, a zaljubljenost je rezultat idealizacije.

Ako na ljubav i zaljubljenost gledamo kao na različita, dakle razdvojena osjećanja, onda vidimo da je jedna od njihovih glavnih razlika upravo u trajanju. Ljubav, zbog emotivnog vezivanja jeste veoma trajno i stabilno osjećanje. Zaljubljenost, zbog idealizacije partnera koja neminovno vodi ka manjem ili većem razočaranju, jeste nestabilno i prolazno osjećanje. Iz prakse znamo da zaljubljenost traje od nekoliko dana do nekoliko godina. To su potvrdila i različita istraživanja koja su pokušala da u različitim kulturama izmjere prosječno trajanje zaljubljenosti onih koji u stupili u brak i zaključila da je prosjek nešto veći od dvije godine.

A kada ljudi izjednače zaljubljenost i ljubav, tada pogrešno zaključe da je ljubav ta koja može da najduže traje nekoliko godina.

Emotivno vezivanje, mehanizam na kojem je zasnovana ljubav, pojavljuje se u evoluciji onda kada i kompleksni organizmi kojima je potrebno mnogo vremena da bi postigli odraslost i samostalnost. Tako, na primjer, orangutanu je potrebno osam godina do polne zrelosti, a čovjeku dvanaest. Za sve to vrijeme potrebno je da neko brine o mladunčetu, a postojanost te brige je omogućilo emotivno vezivanje, dakle ljubav.

Dijete mijenja prioritete

Kada majka zatrudni, ona polako razvija stav da je dijete dio nje, njenog organizma. Nakon porođaja, ona zadržava taj stav, samo što sada smatra dijete dijelom svoje ličnosti. Taj odnos je najintenzivniji u prve tri-četiri godine djetetovog života, kada se majka i dijete ponašaju kao da su jedna ličnost, a nastavlja se tokom cijelog života. Majka koja je emocionalno vezana za dijete je promijenila svoje prethodne životne prioritete i stavila dijete na prvo mjesto, tako da joj ništa nije teško da uradi za dijete. Emocionalna vezanost je stabilna kategorija, tako da je ljubav onaj dugotrajni okvir stabilnosti i nepromjenljivosti koji omogućuje djetetov razvoj.

Iako se ljubav prema djetetu i ljubav prema partneru značajno razlikuju, obje su rezultat međusobnog emocionalnog vezivanja.

Ako se na kraju, kada pravimo razliku između zaljubljenosti i ljubavi vratimo početnom pitanju o trajanju ljubavi, vidimo da ona može trajati koliko i život.