Najveći fudbalski klubovi pozamašan dio računa odavno pune prihodima od ugovora sa kompanijama koje proizvode dresove. Riječ je o dugoročnim sponzorskim ugovorima, a isplate su na godišnjem nivou i klubovi na njih mogu računati unaprijed.

 

Dakle, nisu direktno povezani sa sportskim rezultatom, što klubovima daje sigurnost i mogućnost planiranja, iako u dužem razdoblju i kod potpisivanja novih ugovora rezultati mogu odigrati bitnu ulogu, ali još je važniji broj navijača i njihova spremnost da kupuju dresove svoga kluba. To je sve povezano i isprepleteno jer rezultati u pravilu povećavaju broj navjiača ili barem simpatizera, posebno na svjetskom nivou.

 

Što se tiče glavnih kompanija, dakako da u prvom redu stoje njemački Adidas i američki Nike, iza njih je njemačka Puma, pa dolaze neke manje poznate kompanije kao što su Umbro, Hummel, Castore, Macron, New Balance… Tri najveće kompanije uglavnom su se koncentrisale na najveće klubove.

 

Tek je nekoliko “uljeza” među 50 klubova s najvećim ugovorima, a u top 20 nema nijednog. Po osam klubova drže Adidas i Nike, a Puma četiri. U top 10 Puma ima samo Manchester City, a Adidas pet i Nike četiri kluba. U top 5 tri su Adidasova i dva Nikeova “grla”.

 

Bitno je naglasiti da fudbalski klubovi od prodaje dresova dobijaju samo određeni postotak. Obično oko 7-8 posto i oni najveći 15 posto ili malo više, a ako i dobiju veći postotak, onda imaju i manji ugovor. Liverpool je navodno dobio 20 posto, no godišnji ugovor mu je bitno manji od najvećih. Kompanije nisu baš “sisale vesla” da klubovima daju bogate godišnje ugovore i još svu prodaju od dresova. Brzo bi propale. To je mit koji se konstantno vrti u eteru.

 

Često u medijima možete pročitati simplificirano množenje evra s prodajom dresova pojedinih klubova ili igrača. Kada najveći klubovi žele opravdati dovođenje skupocjenih zvijezda, njihovi PR strojevi puštaju uvijek istu priču.

 

Sjetiti se samo kako je Juventus to radio s Kristianom Ronaldom kada se broj prodanih primjeraka množio s ukupnom cijenom dresa. Ispadalo je da Portugalac praktično ne košta ništa Juve, čak štaviše, na njemu Stara dama više zarađuje nego što ga plaća, da bi na kraju torinski klub finansijski pukao i prijetio mu je stečaj, pa je Andrea Agnelli morao abdicirati.

 

Lakovjerni navijači uglavnom bez razmišljanja kupe tu priču. Malo ko sebi postavi pitanje: a zašto mu onda Real nije htio povećati platu ili zašto bilo koji drugi klub pušta igrača koji ga ne košta ništa?

 

Zašto je uopšte Juve pustio Ronalda ako je na njemu tako lijepo profitirao? Ili zašto je Barsa pustila Lionela Messija ako na njemu samo zarađuje? Prava je istina da su ukupni troškovi na najveće zvijezde u pravilu veći od zarade koju donose. Kada zbrojite odštetu, bonuse, plate i premije i sve ostale direktne i indirektne troškove…

 

Koliko god da zarađuju, najveći fudbalski klubovi još više troše. Svjedoci smo da su gotovo svi u dugovima, čast izuzecima, a najveće dugove imaju engleski klubovi, iako engleska liga generiše daleko najveće prihode. Ukupni dug klubova iz elitne lige trenutno iznosi oko 4 milijarde evra! Mnogi to više ne mogu izdržati pa je logično da žele uvođenje salary capa.

 

 

1. Real Madrid | Adidas | 120 miliona evra

2. Barselona | Nike | 105 miliona evra

 

3. Arsenal | Adidas | 86.2 miliona evra

4. Manchester United | Adidas | 86.2 miliona evra

5. Paris Saint-Germain | Nike | 80 miliona evra

6. Manchester City | PUMA | 74.7 miliona evra

7. Chelsea | Nike | 69 miliona evra

 

8. Bayern Munich | Adidas | 60 miliona evra

9. Juventus | Adidas | 53.7 miliona evra

10. Liverpool | Nike | 34.5 miliona evra