Period 90-ih koji je bio početak tranzicije na ovim prostorima, doveo je do propadanja velikog broja zadruga, koje su nastale u socijalistčkoj eri gde sva vlasčka struktura bila društvenog karaktera. Upravo preko tih zadruga mala gazdinstva su uspjela da se pojave na tržištu i uspostave partnerski odnos sa prerađivačkom industrijom.

Privatizaciom prerađivački kapaciteta (prehrambene industrije), kao i nestanka zadruga socijalističkog tipa, došlo je narušavanja reprodukcionog lanca proizvodnje hrane za tržište.

Došlo je do stalnih problema i sukoba između novih vlasnika i poljoprivrdnika. Želja za što većim profitom novopečenih vlasnika u prehrambenoj industriji, odražavalo se kroz smanjenje cijena primarnih poljoprivrednih proizvoda i produžavanja rokova isplate za predate proizvode od strane poljoprivrednika.

Na osnovu ove konstaticije se može i postaviti pitanje: Zašto se država nije dovoljno uključila za stvarnje povoljnijeg ambijenta za poljoprivrednike?

Nestanak zadruga samoupravnog tipa, dovodi do prestanka ugovaranja proizvodnje i prodaje proizvodnje poznatom kupcu, kao i prestanak kreditni i prometni funkcija, koje zadrugarstvo dovedi na margine.

Takođe i državni organi, prije svega Ministarstvo poljoprivrede i Zadružni savez su nastavili radničko samoupravljanje u postojećim zadrugama, a marginalizovali učešće poljoprivrednika u upravljanju.

Kao rezultat svega navedenog, dolazi do pojave novi malih privatnih preduća koji se nude kao saradnici poljoprivrednicima u obezbeđivanje repromaterijala (inputa) i prodaju njihovi proizvoda.

Suočeni sa problemom savremene poljoprivrede, kroz sve jaču konkurenciju, kao i pristup tržišu, mala gazdnstva uviđaju sve manju zastupljenost pred državom i velikim igračima na tržištu.

Zbog nemogućnosti opstanka postojeći zadruga, kao i ne definisanje vlasničke strukture i amnoziteta poljoprivrednika na samoupravni period, dovodi do novog organizvanje poljoprivrednika kroz razna udruženja. Tako da po nekim podacima u Republici Srpskoj imaju registovano oko 100 udruženja iz sektora poljoprivrede.

Veliki broj udruženja je nastalo na osnovu toga da mogu u ime i za račun svojih članova obavljati promet roba i usluga na tržišu, neka udruženja imaju ambicije da kontrolišu interese poljoprivrednika, a neki kao rezultat politčkih stranaka da ovladaju glasačima iz ruralnih sredina.

Kod nas, najbolja organizovanja udruženja su upravo postala ona koja su organizovale političke stranka. Ostala udruženja su na marginama i vrlo ih je malo aktivno.

Udruženja nastala kao rezultat politčkih stranaka svodi se na stranačku manipulaciju, kako u vrijema izbora, tako i posle, a posebno se ogleda pri donošenju predloga zakona i drugih propisa koje se neposredno odnose ekonomski položaj poljoprivrednih gazdinstava.

Poslednjih godina smo svjedoci, da svaki ministar imao je svoje udruženje poljoprivrednika. Predsednici tih udruženje služili su mu kao pozadina za fotografisanje, kao i podrška pri donošenju važnih odluka, zakona i podzakonskih akata. Stvoren je takvi uslovi da svaki Ministar poljoprivrede ima pokriće za vođenje svoje agrarne politike.

Tako se vodi agrarna politika u Republici Srspkoj, gledajući u kratkom periodu, poslednjih 2-3 godine, to je nekonzistentno i netransparentno, što kao posledicu ima protiv interesa malih poljoprivrednih gazdinstava. Naš predlog ministarstvu poljoprivrede je da se sva udruženja povežu u sistem koji bi zastupao stvarni interes poljoprivrednih proizvođača.