Još više zbunjuju navijačka prepucavanja između crveno i crno-bijelih. Navijači Partizana tvrde da su to bili turski vojnici i na taj način pokušavaju da uvrijede pristalice vječitog rivala.

To je donekle i tačno.

Naime, delije se jesu u pojedinim situacijama borile za Turke, ali su oni bili iregularni vojnici, odnosno plaćenici.

Sama riječ delije potiče od turske riječi "deli" što u prevodu na srpski znači hrabar, lud ili drzak. Već sa tim saznanjem je jasno kakvi su to borci bili.

Na Balkanu su se prvo pojavili u Bosni, a zatim i u Srbiji. To su uglavnom bili hrišćanski borci, u najvećem broju Srbi. Regrutovani su iz redova islamizovanog stanovništva na teritorijama koje su bile pod vlašću Osmanlija.

Beglerbegovi i sandžak-begovi često su imali svoje delije, a Gazi Husrev-beg je, po nekim izvorima, imao vojsku od 10.000 delija. Veliki veziri su imali ličnu stražu od 400 do 500 delija, a neke paše čak i do 2000 delija.

Većina delija bili su mladići starosti od 20 do 25 godina, koji su u tim jedinicama tražili način da dokažu svoje junaštvo ili jednostavno da zarade i pobjegnu od siromaštva. Bili su prepoznatljivi po kapama od lavljeg, leopardovog i hijeninog krzna, a za svoje usluge koje su pružali turskoj vlasteli dobijali su pravo slobodne vjeroispovijesti. 

Osnovna karakteristika im je da su djelovali kao šok trupe korišćenjem gerilske taktike. Takođe su bili i lična straža oficira u Rumeliji, gdje su delije i nastale u 15. vijeku.

Njihov vrhunac je bio u 16. vijeku, a posljednji rat u kojem su učestvovali bio je rusko-turski rat 1828-1829, nakon čega ih je sultan Mahmud II raspustio i zabranio 1829. godine, zajedno sa Janjičarima.

Francuski plemić i putopisac Nikola de Nikole je 1552. godine na proputovanju kroz Srbiju pod Osmanlijama sreće delije i zapisuje u svom putopisu "Brodarenja i putovanja po Turskoj" sljedeće svjedočanstvo:

"Delije su pustolovi, kao laki konjanici, kojima je zanat da traže pustolovine na najopasnijim mjestima, gdje im se pruža prilika da svojim ratničkim podvizima dokažu svoju hrabrost i junaštvo. Zbog toga oni rado slijede sultanovu vojsku bez ikakve plate. Ipak se većina od njih hrani i izdržava na trošak paša, begler-begova i sandžak-begova, jer svaki od ovih drži u svojoj pratnji izvjestan broj najhrabrijih i najsrčanijih delija. Oni se nalaze u predjelima Bosne i Srbije... Turci ih nazivaju delijama, što znači ludi i hrabar. Međutim, između sebe, oni se zovu zatočnici... Prvog deliju sam vidio u Jedrenu u saraju Rustem-paše, velikog vezira... Na glavi je imao kapu od pjegave leopardove kože. Na nju je prikačio jedno široko orlovo krilo kako bi izgledao što strašnije. Dva druga krila bila su pričvršćena velikim pozlaćenim klincima na njegovom štitu koji je nosio sa strane, objesivši ga o pojas. Njegovo oružje bila je ćorda i jatagan, dok je u desnoj ruci držao buzdovan, tj. topuz, sa zlatnim perima. Bio sam, usto, radoznao da ga upitam preko dragomana kome narodu pripada i koju vjeru ispoveda. On mi, na to, na mudar način dade na znanje da je po narodnosti Srbin. A što se tiče njegove vjere, on se, reče, samo pretvara kad živi s Turcima po njihovom zakonu, jer je on Hrišćanin i rođenjem, i srcem i svojom voljom. I da bi me u to bolje uvjerio, on izgovori na narodnom grčkom i na slovenskom jeziku Oče naš, Bogorodice djevo, i Simbol vjere."