Poemu potpisuje veliki rusni pisac i patriota Konstantin Simonov, koji je stihove zabilježio u jeku rata, siguran da se neće vratiti kući. Posvećena je čuvenoj ruskoj glumici Valentini Serovoj, koju je bezuslovno volio i o kojoj je godinama maštao.

Uvjeren da se neće vratiti u njen zagrljaj, Konstantin je svojoj izabranici skovao stihove, kazivajući joj da njegova ljubav ne poznaje vrijeme i da je veća čak i od smrti.

Priča je ipak imala srećan kraj -  pjesnik je preživio ratni front, i sa ruskom ljepoticom uplovio je u bračne vode 1943. godine.

Čekaj me

"Čekaj me, i ja ću sigurno doći

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,

i kada mećava briše,

čekaj i kada druge niko

ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi

svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviš

i da te nade lažu.

Nek povjeruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore čekati

i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima,

i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubiti neće.

Nek rekne ko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znaćemo kako

preživjeh vatru kletu, —

naprosto, ti si čekati znala

kao niko na svijetu."