Hodočasnik nije bio siguran da li će stići do Kapele Milosti. Agonija je bila uopšte hodati, a kamoli izdržati 110 kilometara koje hiljade vjernika prepješače svake godine da bi u svetilištu vidjeli drvenu statuu: crnu Gospu iz Altetinga.

Rihard Medl je polomio petu, ali 2003. godine čvrsto je odlučio da ostvari svoje prvo hodočašće od Regenzburga do Altetinga u Njemačkoj. Mislio je, ako bol bude preveliki, uvijek može da stopira. Ali duboko je vjerovao da mu Djevica Marija može pomoći. Pa je hodao. I hodao. „Kad ste na putu za Alteting, gotovo da ne osjećate bol”, kaže.

Danas, sa 74 godine, Medl ima topao osmjeh i vitku figuru koja djeluje kao da bi mogao preživjeti napad nosoroga. Otkad mu se stopalo zacjelilo, bio je na hodočašću još 12 puta i žarko vjeruje u njegovu moć da promjeni stvari. Medl nije usamljen u tom vjerovanju. Bilo da se javlja kao dodir Svetoga duha na sastancima duhovne obnove na Floridi ili kao gnjuranje u vodi Ganga, iscjeljujuća moć vjerovanja svuda je oko nas. Proučavanja nagoveštavaju da bi redovno pohađanje vjerske službe moglo poboljšati imuni sistem, smanjiti krvni pritisak i produžiti život. Religijsko uvjerenje nikako nije jedina vrsta vjerovanja zbog kojeg se neobjašnjivo možemo osjećati bolje. Deset hiljada kilometara od Altetinga drugi čovjek je iskusio nešto što izgleda kao medicinsko čudo.

Majk Poulitik je 2004. godine prvi put primjetio da ima problem. Nije više dobro ciljao u bejzbolu i boljela ga je ruka. Šaka mu se pomalo tresla i, što je najčudnije, njegova žena je primjetila da se više uopšte ne smije. Misleći da ima sindrom karpalnog kanala, obratio se ljekaru. Međutim, nije loše ciljao zbog ruke, a razlog zašto se nije smijao nije bio bol u ruci. Sa 42 godine Poulitik je imao rani početak Parkinsonove bolesti. Lekar mu je rekao da u narednoj deceniji neće više moći da hoda, stoji, niti da jede sam. Poulitiku se stanje nije toliko pogoršavalo koliko je ljekar predvidio, no godinama se borio s bolešću i depresijom kako su mu govor i pisanje postajali sve teži. A onda se, 2011. godine, obratio za pomoć Ceregeneu, kompaniji koja je testirala novu gensku terapiju. Parkinsonova bolest pojavljuje se kao rezultat hroničnog gubitka neurotransmitera dopamina. Pokazalo se na majmunima da bi injekcije proteina koji se zove neurturin mogle zaustaviti napredovanje bolesti tako da zaštite i možda poprave oštećene neurone koji luče dopamin.

Ceregeneovo eksperimentalno liječenje sastojalo se u tome da se kroz pacijentovu lobanju probuše dvije rupe, jedna u svakoj hemisferi mozga, i da se lek injektira direktno u ciljana područja. Poulitikovo poboljšanje nakon operacije bilo je impresivno. Prije tog pokušaja mučio se s kretanjem. Neprekidno je morao objašnjavati klijentima svoje firme za tehnološki razvoj da njegov nerazgovetan govor nije posledica pića. Nakon zahvata drhtanje je nestalo, kretanje mu se popravilo, a govor je postao izrazito jasniji. (Danas teško da uopšte možete primjetiti da je bolestan.)

Ketlin Poston je bila zapanjena. Strogo uzevši, Parkinsonova bolest kod ljudi nikad nije bila savladana. Najbolje čemu se moglo nadati bilo je usporavanje napredovanja bolesti, a i to je bilo izuzetno rijetko. U aprilu 2013. godine Caregene je objavio rezultate eksperimenta. Neurturin je bio promašaj. Stanje pacijenata koji su primali lijek nije se znatnije poboljšalo od onih u kontrolnoj grupi koji su dobili placebo – lažnu operaciju u kojoj je ljekar načinio „ožiljke” na pacijentovoj lobanji kako bi se on osjećao kao da je imao operaciju. Godine 2013. Caregene je kupila neka druga kompanija i rad na neurturinu za Parkinsonovu bolest nije nastavljen. Postonova je bila skrhana. Ali onda je pogledala datume i uočila nešto od čega se sledila. Majk Poulitik nije operisan. Dobio je placebo.

Na neki način su obojica, Poulitik i Medl, učestvovali u predstavi, onoj koju mi ljudi izvodimo hiljadama godina svaki put kad odlazimo iscjeljitelju u nadi da će on učiniti da se osjećamo bolje. I baš kao što nas dobra pozorišna predstava može uvući tako da osjetimo kako posmatramo nešto stvarno, teatar iscjeljivanja zamišljen je da nas uvuče time što u našem mozgu stvara snažna očekivanja. Ta očekivanja podstiče takozvani placebo efekat koji takođe može uticati na ono što se događa u našem tjelu. Naučnici decenijama znaju za placebo efekat i koriste ga kao kontrolu u ogledima s lijekovima. Danas vide placebo kao prozor u neurohemijske mehanizme koji povezuju um s tjelom, vjerovanje s iskustvom.