Tako nalaže Avaton, drevni zakon, za koji predanje veli da je pisan prema uputstvima Majke Božje, kojoj je Sveta Gora posvećena.

Atos je u prethrišćansko vrijeme bio čuven po hramu Zevsa Munjobije na 2.033 metra visokom vrhu, svetilištima Apolona, Artemide i drugih olimpijskih božanstava, ali od tada misteriozno mijenja svoj lik. Iz Makedonije, prve oblasti u Evropi gdje je crkvu ustanovio apostol Pavle, kao požar se širi Hristova vjera na čitav Halkidiki, a naučnici kažu da je u prvim vijekovima došlo do tajanstvenog raseljavanja stanovništva s poluostrva Atos. Hrišćansko predanje je nestanak gradova objasnilo Božjom voljom da Sveta gora postane "Bogorodičina gradina" namijenjena monasima koji će je slaviti.

To se desilo kad je Bogorodica, nakon Hristovog vaskrsenja, u pratnji Svetog Jovana krenula na Kipar, u posjetu vaskrslome Lazaru iz Vitanije, koji je tamo bio episkop. Velika bura je odvukla brod na istočnu obalu Atosa, na mjesto današnje luke manastira Iviron. Tada se na ovom blagom uzvišenju iznad morske obale, prirodnom amfiteatru između planina s kojih se slivaju bistri svježi potoci, nalazio gradić Kleonai s čuvenim Apolonovim svetilištem. Čim je Bogorodica stupila na tlo paganski kipovi i hramovi su se zaljuljali i srušili, uključujući i Zevsov hram na vrhu Atosa.

"Vidjevši u ovome proviđenje Božje, paganski narod primi vjeru Hristovu, a na mjestu paganskog hrama podigoše drveni hrišćanski manastir Sveti Kliment", kažu hrišćanski pisci. Oni navode da je Hrist uslišio molbu Bogorodice i darovao joj Svetu goru za njen vrt pobožnosti i molitve, u koji su odmah došli monasi pustinjaci, koji su živjeli u divljini Atosa u malim naseobinama ne mareći ni za šta materijalno i ne ostavljajući građevine koje bi svjedočile o tom dobu. Mjesto gdje je Majka Božja stupila na tlo Svete Gore, danas označava kapelica kraj visoke srednjovjekovne odbrambene kule, uz koju staza vodi do zidina manastira Ivirona čiji ulaz podsjeća na ulaz antičku palatu.

Istoričari dodaju da su arabljanski gusari, koji su od ranog srednjeg vijeka terorisali priobalne gradove Halkidikija, vjerovatno i doveli do egzodusa civilnog stanovništva s Atosa i preostala je tek šačica isposnika u divljini. Njih morski razbojnici nisu dirali, jer su pustinjaci bili tako siromašni da im se mogao uzeti samo život. Takvih isposnika ima i danas, u dubini kamenite i nepristupačne Svetogorske pustinje poznate i kao Karulja, a s pravom se nazivaju nevidljivima, jer žive u pećinama i ne žele nikakav kontakt sa spoljnim svijetom.

Nauka kaže da tek od 7. vijeka postoje pisani tragovi o svetom Petru Atonskom i Jeftimiju Solunskom, podvižnicima sa Svete Gore, koja tada postaje utočište izbjeglih monaha. Mnoštvo isposnika je iz egipatskih, sirijskih i maloazijskih monaških zajednica bježalo od islamskih osvajača, a kao idealno utočište je otkrilo veličanstvenu i surovu Svetogorsku pustinju u podnožju vrha Atos. Zatim je uslijedio talas bjegunaca, "politički nepodobnih" monaha, iz gradova Romejskog carstva, koji su masovno stizali u 8. i 9. vijeku noseći "svete obraze"- ikone. Naime, u to vrijeme su ikonoborački carevi zabranjivali poštovanje svetih slika i uništavali ih, a ikonobranioci su u pećinama na nedostupnim liticama Atosa čuvali spasene ikone.

Iz tog doba potiču brojne legende o čudesnim freskama i ikonama Bogorodice, koje posjeduje svaki svetogorski manastir. Među njima je i priča o Bogorodici Oltarici, iz velikog manastira Vatopeda, gdje su kao monasi do podizanja Hilandara živjeli Stefan Nemanja i Sveti Sava.

Prema predanju, tokom napada arapskih gusara na Vatoped, jedan kaluđer je spustio ikonu u "bunar" u oltaru crkve i ostavio upaljenu svijeću kraj nje, a skrivnicu je pokrio kamenom pločom. Pošto su Arapi do temelja razorili i opljačkali manastir, nesrećnog monaha su prodali u roblje.

"Zarobljeni kaluđer se poslije 70-godišnjeg ropstva oslobodi i dođe u ovaj manastir. Pripovedi igumanu svoju sudbinu i kaže mu šta je sakrio u bunaru, koji se nalazi u oltaru. Iguman, čuvši ovo, smjesta potrči s njim u crkvu. Otklope bunar i, za čudo, ikona stoji ispravljena i svijeća pred njom gori", navodi vatopedsko predanje.

U priprati Vatopeda nalazi se jedan od najpoznatijih živopisa Atosa, čudotvorna freska Bogorodice, koja podsjeća da su pred Bogom svi ljudi jednaki i da svetogorski zakoni važe i za carice. Po predanju, ohola Plakidija, kći imperatora Teodosija, došla je na Svetu Goru, uprkos zabrani pristupa ženama, a kaluđeri su je u strahu od ovozemaljskih vlasti, svečano dočekali i poveli u crkvu.

"Carica ushte da kroz mala vrata s lijeve strane u hram pođe. Ali najednaput začuje se glas od ove ikone: "Stani! Ne idi dalje, stradaćeš". Carica od straha padne plačući i moleći se Bogu da joj oprosti", navodi vatopedsko predanje. Borba protiv ikona je trajala do Vaseljenskog sabora u 9. vijeku, kada je potvrđeno drevno učenje crkve o svetosti rukotvorenih slika koje su načinili ljudi nadahnuti Bogom. Tada romejski car Vasilije Prvi izdaje ukaz 885. godine, po kome Atos pripada isključivo monasima. Sve do 11. vijeka prisustvo pastira-Vlaha na Atosu je još tolerisano, a onda je vaseljenski patrijarh preporučio da im se prisustvo strogo zabrani, a najvažniji razlog je to što su obijesne pastirice izazivale i uznemiravale monahe, pa su manastiri počeli da gube kaluđere.

Srpski Hilandar je jedinstven među svetogorskim manastirima, jer je Majka Božija u njemu stariješina od 14. vijeka kad se ovdje javila kroz ikonu Bogorodice Trojeručice. Ikona se od tada nalazi na igumanskom prestolu, a zemaljski iguman sjedi na tronu s njene desne strane, kao zastupnik Majke Božije. Srpska carska Lavra je jedinstvena i po tome što je Majka Božja po legendi dopustila Dušanu Silnom da na Hilandar dovede u vrijeme epidemije kuge svoju ženu Jelenu. Srpska carica je boravila u hilandarskoj luci Hrusiji, a na kopno je nošena u specijalnoj nosiljci tako da zakon nije prekršen. U znak zahvalnosti ona je postala veliki ktitor Hilandara a obnovila je keliju i skriptorijum Svetog Save u Kareji.

Ljetopisi navode da je Trojeručica nošena pred srpskom vojskom i donosila joj pobjede sve dok gramzivi velikaši nisu razorili Dušanovo carstvo. Tad je ona "odvratila glavu od Srbije" i čudesno se obrela jedne noći ispred Hilandara, blistajući u tami. Monasi su je uneli u oltar, a ujutro su je zatekli na igumanskom tronu. Pošto se to ponovilo nekoliko puta, Bogorodica se obratila kaluđerima: "Nisam došla da vi mene čuvate, već da ja vas čuvam".

Srbi vijekovni čuvari i ktitori

U vrijeme kad se Romejsko carstvo urušilo, a rusko se još nije uzdiglo, najvažniji čuvar Svete gore, koji je davao manastirima monaštvo i novac bila je Srbija. Srbi su pored svoje carske lavre Hilandara, izgradili manastire Simonopetru, Grigorijat, Svetog Pavla gdje se nekoliko vijekova služilo na srpskom jeziku. Pantelejmon su vijekovima čuvali, dok se Rusija nije uzdigla i vratila u svoju svetinju. Srpkinje su u tom plemenitom poduhvatu imale izuzetnu ulogu, počev od posljlednje romejske carice Jelene Paleolog, ćerke srpskog velikaša Konstantina Dragaša.

Manastir svetog Pavla iz temelja je podigao despot Đurađ Branković, a posjetila ga je i darivala njegova kći Mara, kao i još nekoliko svetinja, navode turske hronike. Svetogorsko predanje ne poriče njeno ktitorstvo, ali navodi da ipak nije kročila u manastir, jer je progovorila čudesna Bogorodičina ikona i podsjetila je da je ženama pristup zabranjen.

Manastir Dionisijat, koji je imao veliku ulogu u svetogorskoj zajednici početkom 16. vijeka, pomagao je vlaški vojvoda Jovan Neagoje na podsticaj supruge Milice-Despine Branković, kao i moldavski vladar Petar IV Rareš, oženjen Jelenom Branković, ćerkom despota Jovana.

Posljednja srpska despotica Angelina Branković i sin joj despot Jovan, iako vladari naroda bez zemlje, u egzilu u Sremu, iz prestonice u gradu Kupiniku pisali su mnoge darovnice za svetogorske manastire, koji čuvaju pismenost i identitet srpskog naroda.