Četiri mlada učitelja, buduća urednika, među kojima je na tom mjestu najduže Nikola Kašiković, osnovali su novi list s ciljem prosvjećivanja, unpređenja kulture i očuvanja tradicije, ali i identiteta svog naroda, koji je od vremena okupacije Austrougarske carevine 1878. godine, bio pred novim iskušenjima. Isključiva nacionalnoa orjentacija obilježila je prvi period postojanja „Bosanske vile“ – od osnivanja 1885. godine, pa do austrougarske aneskije Bosne 1908., a prije svega kao reakcija na politiku novih vlasti, personifikovanu u predstavniku bečkog dvora, ministru finansije i „upraviteljem“ BiH - Benjaminu Kalaju, te njegovoj tzv. „doktrini bosanstva“, koja nameće ideju o postojanju jedne, jedinstvene nacije na tom prostoru, nasuprot do tada postojećim.

Značaj ovog lista za stvaranje prvih generacija srpskih umjetnika u BiH, razvoj umjetnosti i kulture na tom prostoru uopšte, uporediv je s malim brojem sličnih. Tome u prilog svjedoče imena, u početku srpskih, a kasnijih godina stvaralaca i drugih naroda koji su za „Bosansku vilu“ pisali. Do 1914. godine kada je zabranjeno njegovo izdavanje, dakle za oko 30 godina postojana, na stranicama ovog časopisa objavljivani su tekstovi najvažnijih pisaca, od predstavnika Mostarskog književnog kruga – Svetozara Ćorović, Alekse Šantića, njegove braće Jakova i Jefta, Osmana Đikića, preko Jovana Dučića, Petara Kočića, Dimitrija Mitrinovića, Safet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Ive Andrića, pa do mnogih pisca van današnjuh granica BiH, poput Veljka Petrovića, Sime Pandurevića, V. Petkovića Disa, Isidore Sekulić, Tina Ujevića i mnogih drugih.

Tekst „Postanak varoši Bijeljine“ objavljen je 16.04.1887., vrijeme u kom u BiH nije bilo profesionalnih pisaca, kada su se književnošću bavili pripadnici različitih profesija, poput tadašnjih činovnika, zanatlija, trgovca... Kada se uzme u obzir gore pomenuti cilj - borba za očuvanje nacionalnog identiteta, zatim surova cenzura austrougarske vlasti koja je bila uslov za izdavanje časopisa, zabrana direktnih političkih tekstova i, na kraju, nadarenost našeg čovjeka za političku borbu kroz satiru, mogli bismo se zapitati da li je legenda o nastanku Bijeljine koji vam prenosimo autentična ili je potpisani sakupljač predanja, zapravo i njen tvorac.

BOSANSKA VILA,
16.04.1887
Postanak varoši Bijeljine
Autori: MILOV. RUŽIČIĆ

O postanju varoši Bijeljine narod pripovijeda slijedecu priču: U vrijeme kada su Turci zavladali cijelom Hercegovinom, nekakav Bijelja krene se iz Hercegovine sa svojijeh sedam sinova i pođe po Hercegovini i Bosni da traži, gdje će biti daleko od Turaka, pa tu da se nastani. Tumarajući, tamo amo, dođe naposljetku na mjesto gdje je danas varoš Bijeljina. Onda je, vele, bilo tu pusto, obraslo šumom i nigdje se nije mogao čuti da pijetao pjeva. Bijelja je bio u dubokoj starosti i slijep, pa, kad mu sinovi kazaše u kakvo su mjesto došli, rekne sinovima: „Dajte mi šaku zemlje
da je primirišem." Sinovi mu dadu šaku zemlje, a Bijelja primirisa i reče: Ovdje je zemlja vrlo dobra i plodna, a ni Turaka nema, ovdje da se nastanimo." Po zapovijesti ocinoj sinovi odmah načine sklonište, i nastane se da tu stalno žive. U Hercegovini, gdje je Bijelja živio, imao je prvoga komšiju Turčina (valjda poturčenjaka), pa od kako se Bijelja odseli, njemu nikako ni u kakvom usjevu berićeta nema. Na pošljetku poslije nekoliko godina dosjeti se Turčin svome jadu — sjeti se da mu je Bijelja i berićet sa sobom odnio. Turčin odmah poprtlja, pa s porodicom pođe da prati Bijelju. Tamo, amo, na pošljetku ga nađe. Kad ga nađe poče ga moliti da mu dopusti da i on blizu njega načini sebi i svojoj porodici kolibu, pa da se nastani, jer veli, od kako mu je on iz komšiluka otišao, ni u čemu nema sreće. Ne da stari Bijelja ni doći, već goni Turčina da ide namah od njega, najmanje za devet konaka. Turčin moljaše i preklinjaše, što je većma mogao, i starac opet ne dopusti. Ali se sažali sinovima Bijeljinim, pa stanu i oni moliti oca da Turčinu dopusti nek se pored njih nastani. Poslije duge molbe Bijelja popusti i Turčin se nastani tu. Prođu nekolike godine od kako se Turčin naselio. Čim se naselio berićet mu pošao, ne može bolje biti, a sa Bijeljom i sinovima njegovim živio je u velikom dosluku. Jedne večeri pri zahodu sunca sjedio je Bijelja pred kućom. Kad al' na jedan put čuje nekakvu viku. On upita sinove šta je to, a oni mu odgovore: „Našega komšije dijete popelo se na panj, pa uči dovu kao hodža na džamiji." Kad ču Bijelja šta je, odmah privika na sinove da sjutra sabahile spreme prtljagu, da se odavde bježi, gdje nema Turaka. Tako i učiniše, otidu u Austriju. I sad vele, ima negdje u Austriji dosta duša od ove porodice i zovu se Bijeljici. Vremenom se posije svijet naseljavao kod onog Turčina i po Bijelji mjesto se prozove B i j e lj i n o*.
* Ja sam slušao gde Bosanci iz okoline bijeljankse (a osobito iz sela Balatina, Velikog sela, Međa, Dvotova, Svinjarevca, Trljaka, Popova, Amajlija i dr., i iz same Bijeljine) i ne vele nikako „Bijeljina“ već vazda „Bijeljino“.

Zanimljivo je zapažanje autora članka, na njegovom kraju, u fusnoti. Od mnogih Semberaca i danas, nakon 130 godina od objavljivanja ovog teksta, možete čuti upravo ovakvo izgovaranje imena grada, dakle – ne Bijeljina, nego BijeljinO.

I. K.