Zamisli proslavu Nove godine 1967. Zamisli da si ilegalan/na član/ica društva. Zamisli da postoji jedan jedini klub u koji smiješ ući, popiti koje piće i plesati uz omiljenu pjesmu.

Zamisli da odjednom nastaje ogromna gužva, izbija nasilje. Policajci u civilu napadaju tvoje prijatelje/ice, tuku ih i hapse. Četrnaest tvojih poznanika/ca je uhapšeno, mnogi/e su u bolnici.

Zamisli izlazak petkom naveče. Zamisli policijske racije skoro svake večeri. Zamisli stajanje u redu i čekanje da ti oficir pregleda dokumente i opipa te, dok te vrijeđa. Zamisli raciju koja eskalira u nasilje, u demonstracije, u protest. Zamisli prijatelja/icu koji/a leži u bolnici zbog povreda nanesenih u toku racije. Zamisli gips na svojoj ruci. Zamisli da je jedino mjesto gdje si ti, nezakonit/a, mogao/la (ne)zakonito izaći – sada zatvoreno. Zamisli da želiš živjeti slobodno.

To su priče klubova Black Cat Tavern iz Los Angelesa i Stonewall Inna iz New Yorka šezdesetih godina prošlog vijeka. Takvi događaji su pokrenuli nemire iz kojih je proizašlo ono što danas nazivamo prideom ili paradom ponosa.

Je li parada ponosa protest kao i svaki drugi?

Noć proslave Nove 1967. godine u Black Cat Tavernu je za mnoge LGBTI osobe u SAD-u značila novi, krvavi, početak. Mjesecima nakon toga je organizovano čak 400 demonstracija i protesta širom Los Angelesa s ciljem zaustavljanja policijskog nasilja i racija. Vlasti su djelovale tako da su barovi u Los Angelesu zatvoreni, i situacija stišana. Dvije godine kasnije, pokrenuti novim nemilim događajima, organizovani su stonewallski nemiri. Ponovno se pokreće pobuna LGBTI zajednice protiv racija i opresije, i neposredno se postavlja temelj za ono što će postati gay liberation movement.

Odlukom Istočne regionalne konferencije homofilnih organizacija (ERCHO), prvi veliki marš je organizovan 28. juna 1969. godine obuhvatajući 51 ulicu New Yorka. To je bio komemorativni marš za sve žrtve nasilja LGBTI zajednice i ujedno prva povorka ponosa. Marš nije bio praćen muzikom, nije bilo zastavica, šarenih odjevnih kombinacija, platformi… Radilo se o velikoj grupi vrlo umornih, povrijeđenih i ljutih ljudi sa transparentima. Jedan od slogana marša bio je “Say it clear, say it loud. Gay is good, gay is proud.” (“Reci jasno, reci glasno. Gej je ok, gej je ponos.”)

Nakon toga, ideja se polako širi, ne samo SAD-om, nego i ostatkom svijeta. Juni postaje LGBTI mjesec ponosa, u čast stonewallskim nemirima. U većini velikih svjetskih gradova tokom juna se održavaju povorke ponosa i različiti događaji kako bi se skrenula pažnja na egzistenciju i potrebu ne samo vidljivosti LGBTI osoba, nego i na uvažavanje ljudskih prava koja im se uskraćuju.

Decenijama srama, ignorisanja, opresije i nasilja koje su LGBTI osobe preživljavale se pretvaraju u glasno i vrlo izražajno prisustvo na paradama ponosa. Time se ranije medijsko predstavljanje LGBTI osoba kao pojedinaca/ki ispunjenih samomržnjom, duboko nesretnim, depresivnim, suicidalnim ljudima, predstavljanje putem heteronormativnih stereotipa potiskuje, i vidno izlaze nasmijani, ponosni pojedinci/ke obmotani dugama. Danas povorke ponosa u svijetu uključuju porodice sa djecom, učesnike/ce svih dobnih grupa, rasa, klasa, nacionalnosti, etniciteta…

Komercijalisanje i sponzorisanje parada u zapadnim zemljama često izaziva zabrinutost kod aktivista/kinja zbog okretanja od originalnih temelja demonstracija, aktivizma i političkih ciljeva.

Chris Frederick, direktor NYC Pridea, je za Mashable izjavio: “Mi to još uvijek zovemo marševima, kako bismo odali počast istoriji početka tih događaja. Tek onda kada prestane diskriminacija i mržnja širom svijeta – možemo marš nazivati paradom.”

Takvo stanovište, koje promoviše potrebu za demonstracijama, se posebno može primijeniti na područje Balkana i još uvijek dosta zemalja svijeta. Sa dozom tradicionalne i patrijarhalne zaostalosti koja još uvijek vlada, LGBTI teme je dovoljno teško medijski “provući” u pozitivnom svjetlu, pogotovo govoriti o nekom tamo “paradiranju”. Na paradu ponosa se gleda kao na nešto vanzemaljsko, uvredljivo i nametljivo. Čak i protesti se doživljavaju kao uvreda, a ne potreba, jer se ne može proći kroz grad i stvaraju se gužve, što je pokazao prošlogodišnji pokušaj organizovanja marša protiv nasilja nad LGBTI osobama u Sarajevu.

U našim malim balkanskim zemljama postoji potreba za zauzimanjem javnog prostora, pogotovo kada se radi o društvenim grupama koje moraju dokazivati svoju egzistenciju, svoje potrebe i svoju ljudskost. Vidljivost je tek prvi korak.

Istorija parade ponosa je vezana uz politički aktivizam i protest, i dan danas one predstavljaju borbu protiv diskriminacije i nasilja nad LGBTI osobama – borbu koja potiče samopotvrđivanje, dostojanstvo, jednaka prava, povećanje vidljivosti, izgrađivanje zajednice, ali i slavljenje seksualne i rodne raznolikosti.