Kako vrijeme odmiče, priča djeluje sve dalje i nestvarnije. Da nema crno-bijelih slika i isječaka iz novina, ko bi vjerovao da su se po Bijeljini i okolini snimali kaubojski filmovi. Jedan od rijetkih koji zna tu priču, jer je u njoj direktno učestvovao, je Juso Muratović.

Film mu je obilježio život, jer i sada radi u bijeljinskom bioskopu. Objašnjava nam kako je sedamdesetih i osamdesetih godina vesterne snimala ekipa koju je činilo šaroliko društvo: Hari Džekson, Đorđe Nastić, Oto, Žak…

– Sve se to snimalo po sistemu uradi sam. Platimo litar rakije i dvije porcije ćevapa mašinovođi, da malo uspori voz koji ide za Mezgraju, da možemo snimiti pljačku voza. U mahali nađemo desetak Roma, samo im stavimo ratničke boje, budu bolji nego pravi Indijanci i Meksikanci. A oni jedva čekaju da glume u filmu. Tako Amerikanci i Italijani u svojim vesternima nisu mogli našminkati statiste, kakve smo mi imali. Kamenolom imaš u Teočaku, Drina ti je kao Rio Grande. Preriju smo imali u Jabanuši, jalova livada, nikad se na njoj nije sijalo, ma bolja nego ikakva prerija – priča Juso.

Dodaje kako su im seljaci davali stoku za neke scene, ili konje za jahanje. Bilo i njima milo, da im se stoka pojavi na filmu. Sedla, puške, šešire, i sve što može da zatreba za snimanje sakupljali su sami. Ostatak produkcije se sastojao u nabavljanju hrane, pića, i odvoženja do mjesta snimanja. I tu se prilagodiš onome čemu imaš.

– Ja sam radio u Ljubljani, u firmi Kemoservis fotomaterijali. Tu uzmem filmske trake kojima ističe rok trajanja, u pola cijene, to je nama velika ušteda bila. Kad završimo snimanje, tu razvijam trake, kad sam slobodan i kad rukovodioci nisu tu. Za sve smo se snalazili – dodaje Juso.

Životna uloga

Glavni lik i duh pokretač za snimanja bio je pokojni Hari Džekson. Njegova porodica je u Bijeljinu došla iz Tetova 1952. Tad je imao osam godina i zvao se Aljuš Musli. Izučio je fotografski zanat, i otvorio foto radnju. Pri tom, odmalena očaran filmovima. Kad se sakupilo društvo spremno na takvu avanturu, započeli su sa snimanjem vesterna. Aljuš se toliko saživio sa glavnim likom, da je i u ličnoj karti promijenio ime i postao Hari Džekson.

– Nismo nikad bili u istoj sceni. Kad Džekson glumi, ja snimam i obratno. A Hari je bio perfekcionista, po nekoliko sati nas sprema samo da izvedemo scenu potezanja pištolja. Ne smije se kod njega baciti ni centimetar trake. I sve je bilo za prave. Koliko su samo Oto i Žak dobili batina na snimanju, pravo su se tukli da sve izgleda vjernije. Kad smo snimali pljačku u zgradi bivše Semberske banke, samo je direktor znao da ćemo upasti. Ljudi se prestravili, mislili prava pljačka, zvali i policiju – prisjeća se Juso.

Bilo je ponuda da Hari snima i nešto za šta se u to doba davao novac iz budžeta. Uniforme, četnici, partizani, i obavezna pobjeda ovih drugih na kraju. Džekson, koga i inače pamte kao čovjeka na svoju ruku, nije htio ni da čuje za bilo šta drugo osim za vesterne. Tačno se ne zna koliko su filmova snimili. Petnaestak, ili više. Trajali su od 15 minuta, pa duže. Kada je počeo rat, Hari je filmske trake zazidao u kući. Jednom prilikom je u kuću upala policija, oduzela mu puške i pištolje koji su korišteni za snimanje. Džekson je pretučen, a trake su možda uništene u premetačini.

– Ko zna da li je to sačuvano ili je propalo. Znamo zasigurno da je „Osveta Hari Džeksona“ sačuvana. Taj film je na zagrebačkom festivalu kratkog filma dobio nagradu, negdje 1978., a 1992. godine je pet minuta do ponoći bio prikazan na hrvatskoj televiziji – veli Juso.

Osim Harija, pamti i Đorđa Nastića iz Modrana. I on je zarađivao od filma, kao kaskader. Radio je to u filmu Džingis Kan, koji je sniman u Deliblatskoj peščari, dublirao Berta Lankastera u njemačkom filmu Der Šut, bio je u Troji, Crnim šumama, te mnogim domaćim filmovima i koprodukcijama, sve do Boja na Kosovu. Među onima koji ga znaju kruži legenda da je jednom „morao“ dublirati glavnog glumca u scenama valjanja ispod čaršafa, ni sa kim drugim nego sa Sofijom Loren, mada on tvrdi da ne zna kako se zvala glumica, niti mu je to bilo bitno. Za njega je to bio običan posao.

Svi su ih znali

Od kauboja je ostala samo legenda. Bijeljina je tada bila mjesto za koje se znalo da se tamo snimaju vesterni. Ko sve nije dolazio da snima dokumentarce o njima. Spominje se Kusturica, koji je radio prijemni za akademiju, i Karanović, koji je priču o semberskim kaubojima ubacio u „Miris poljskog cvijeća“. Bilo je zainteresovanih da glume u njihovim filmovima. Kad čuju da se snima, u Bijeljinu dođu djevojke iz Srbije, uplate sedam ili 15 dana u hotelu, i čekaju šansu.

– Traže, moljakaju da se pojave u filmu. Poslije, kad se vrati kući, to je dika i ponos kad se kaže da je glumila u filmu, ko danas kad se kaže da je snimila pjesmu. Nađemo im da glume nešto, ne može ni vestern bez žena, treba za ulogu rančerove žene, ćerke, djevojka glavnog junaka – prisjeća se Juso.