Svakako, za tu nezahvalnu ulogu bilo je potrebno poznavanje jezika. "Halt", "partizanen banditn", bile su neke od riječi i rečenica iz našeg bogatog repertoara. A, upravo a takvim ili tek nešto boljim poznavanjem njemačkog jezika na rad u Saveznu Republiku Njemačku uputili su se prvi "gastarbajteri" iz Jugoslavije. Radili su uglavnom ponajteže poslove, vrijedno, od jutra do sutra. Uspjelo se nešto i zaraditi i mnoštvo Jugošvaba kući je donijelo znatna materijalna sredstva, uz naravno obavezan mercedes s priglavcima na retrovizoru. Od deviza, korist je imala i sama država. Pa ipak, bilo je i negativnih posljedica, porodice su živjele razdvojeno, što je svakako dovodilo do bračnih kriza, pa i propasti brakova. Djeca koja su rađana u inostranstvu vraćala su se kući, obično kod djeda i babe, bez osnovnog znanja maternjeg jezika. Glorifikovan je životni standard zemalja u kojima su radili, mahalo se devizama.

Pa ipak, većina, ogromna većina, stanovnika Jugoslavije bila je zadovoljna svojim standardom. Nije se previše radilo (svakako da se moglo i trebalo više), postojala je materijalna sigurnost, živjelo se opušteno, putovalo se, opšti napredak je bio očit. Njemački jezik, sem tokom turističke sezone na moru, potisnut je, i po važnosti, na njegovo mjesto se ustoličio engleski, jezik dominantan u modernim tehnologijama i komunikacijama, jezik strane muzike, neformalni međunarodni jezik. Engleski jezik doživjeće svoj vrhunac neposredno nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtona, kada je dobro poznavanje tog jezika otvaralo vrata za rad kod sforovaca ili neke od mnogih međunarodnih organizacija prisutnih u to vrijeme u Bosni i Hercegovini.

Posljednjih godina njemački jezik ponovo se vraća na scenu krupnim koracima. Sve više mladih, ali ne samo mladih već i nešto starijih, radno sposobnih, razočarani izostankom bilo kakvog napretka u ekonomskom razvoju države i mogućnosti pronalaženja posla dostojnog za život, a ne puko preživljavanje i životarenje, upisuju kurseve njemačkog jezika, u nadi da će im isti otvoriti vrata boljeg života. Njemačkoj su potrebni takvi ljudi. Vrlo često za obavljanje poslova medicinskih sestara ili njegovatelja i sličnih zanimanja. Jedna izuzetno siromašna država kao što je Bosna i Hercegovina izdvaja velika sredstva za školovanje budućih radnika jedne od najbogatijih svjetskih zemalja. I ne samo to, većina tih mladih ljudi teško da će se ikad vratiti u svoju domovinu, sem da obiđe rodbinu i prijatelje i provoza neku "bijesnu" limuzinu s priglavcima na retrovizoru. Zemlje zapadnog Balkana imale su ogromne populacione gubitke tokom devedesetih. Danas se olako odriču mladih ljudi koji su budućnost svake zelje. Naše političare, ne samo u BiH, to ne dotiče, ne žele da vide da odliv stanovništva uz ionako negativan priraštaj dostiže dramatične razmjere. Oni imaju svoje računice, svoje izborne i postizborne kombinacije, kako osvojiti ili zadržati fotelju, zavisno da li posmatraju stvari iz ugla opozicije ili vlasti. I to je uglavnom suština programa. A meni na um pade rečenica iz Kusturičinog kultnog filma "Dom za vješanje", koju u jednoj sceni, revoltiran, izgovara Perhanov ujak: "Germanija je moja domovina."