Vrhovni sud Rumunije potvrdio je u srijedu presudu na 20 godina zatvora nekadašnjem šefu komunističkog logora, nakon prvog suđenja te vrste u zemlji i 26 godina nakon pada totalitarnog režima.

Optužen za "zločin protiv čovječnosti", Aleksandru Visinesku (90) osuđen je na prvostepenom sudu u julu ali je podnio žalbu. Presuda je sada konačna.

Optužen je da je podvrgnuo "režimu istrebljenja" političke zatvorenike u zatvoru Ramniku Sarat, jednom od najstrašnijih komunističkih kaznionica u Rumuniji.

Njegov advokat je tvrdio da nema "nikakvih dokaza o namjeri optuženika da nanosi dodatne patnje u odnosu na ono šta je bilo predviđeno ondašnjim zakonom".

Visinesku nikada nije izrazio žaljenje ili zatražio oprost od žrtava, tvrdeći da je samo "slušao naredbe" nadređenih i poštovao važeće zakone.

Najmanje 14 političkih zatvorenika umrlo je tokom službe Visineskua, između 1956. i 1963, u "paklu tišine" Ramniku Sarat, gdje je svaki zatvorenik bio sam u ćeliji i nije smio ni sa kim da razgovara, a dok je on vodio zatvor kroz njega je prošlo 138 zatvorenika.

U zatvoru Ramniku Sarat politički zatvorenici i intelektualci su od 1956. do 1963. bili brutalno mučeni i nerijetko ubijani.

Zatvorenike su držali u hladnim ćelijama bez grijanja, u samicama u kojima su bili izgladnjavani, nisu dobijali medicinsku pomoć i svakodnevno su dobijali batine.

Ramniku Sarat bio je najbrutalniji komunistički zatvor u Rumuniji u kog su bili zatvarani svi protivnici režima, a tamo ih je čekala okrutna svakodnevica – mučenja, tučnjave, pa čak i pokušaji prevaspitanja kada su pokušavali da im iz glave izbiju liberalne ideje.

Radnici iz zatvoru birani su iz redova komunističke partije, svi su imali isti zadatak, kojeg su napismeno dobijali od direktora zatvora: sve izdajnike, konspiratore, sabotere, neprijatelje proleterijata treba natjerati da pišaju krv.

Nisu smjeli da izlaze iz ćelija, osim kada bi im bilo naređeno, a medicinsku pomoć bi dobili tek u rijetkim slučajevima, kada bi išli na saslušanje na sud. Čuvari su imali naredbu da ne pokazuju nikakve znake humanosti, te da slučajno ne bi poklekli i na bilo koji način zatvorenicima olakšali boravak u zatvoru.

Dan im je počinjao u pet sati ujutro i završavao se u 22 sata. U tom periodu zatvorenici nisu smjeli da leže u krevetu, već su morali da stoje ili da sjede na stolici u ćeliji i to licem okrenutim prema vratima, kako bi čuvari mogli da ih kontrolišu.

Isto tako nisu smjeli da prilaze prozorima, a osim što im je bilo zabranjeno da razgovaraju međusobno, nisu smjeli da proizvode nikakve zvukove koji bi se čuli izvan zidina.

Kada bi ih posjetio čuvar ili ljekar, zatvorenici su morali da se okrenu prema zidu, a samo kada bi im se oni obratili mogli su da se okrenu ka njima i da im odgovore na pitanje.

Nikad niko od čuvara ili ljekara nije ulazio sam u ćelije, već su uvijek bili u pratnji još jedne osobe. Za bilo kakvo kršenje discipline kazna je bila samica.

Na krevetu u samici nije bilo madraca, pa su zatvorenici spavali samo na okviru kreveta, a bile su im prepolovljene dnevne porcije hrane.

One koji su ozbiljno kršili pravila ponašanja lično je je tukao Visinesku. Prema navodima zatvorenika, Visinesku je jednom pretukao nepokretnog zatvorenika i polivao ga hladnom vodom.

Jednom nedeljno zatvorenik je imao pravo na šetnju od dvadesetak minuta. U tih dvadesetak minuta on je morao da hoda pognute glave i rukama zavezanim za leđa i to što dalje od zatvorskih prozora kako ga drugi zatvorenici ne bi vidjeli i kako ne bi mogao s njima da kontaktira.

Za hranu su zatvorenici dobivaji uglavnom supu, kupus, krompire i ponekad pasulj. Obroci nisu imali više od 600 kalorija dnevno, čime se zapravo išlo na istrebljenje glađu.

Neizdrživa hladnoća u ćelijama bila je jedna od najgorih stvari za zatvorenike. Prema svedočenju jednog preživjelog, kreveti su bili smješteni blizu prozora kroz koji je snijeg upadao u sobu.