Oko pitanja "Zašto je nešto tako smiješno?" naučnici, ali ni laici nikako ne mogu da se slože. Sada probajte da zamislite da je povrh toga potrebno da naučite robota da razvije smisao za humor.

 

Međutim, tim japanskih naučnika sa Univerziteta Kjoto pokušava da napravi baš to, dizajnirajući vještačku inteligenciju (AI) koja uči kroz zajednički sistem smijeha. Naučnici opisuju svoj inovativni pristup izgradnji smisla za humor androida 'Erice' u studiji objavljenoj u naučnom časopisu "Frontiers in Robotics and AI".

 

Izazov kojim se bave japanski naučnici jeste da se stvore ljudske nijanse humora za AI sistem, kako bi se poboljšali prirodni razgovori između robota i ljudi.

 

"Smatramo da je jedna od važnih funkcija AI-ja za razgovor empatija. Razgovor je, naravno, multimodalan, a ne samo davanje ispravnih odgovora. Stoga smo odlučili da je jedan način na koji robot može da saosjeća s korisnicima dijeljenje njihovog smijeha, što ne možete učiniti s tekstualnim chatbotom, objasnio je glavni autor dr. Kodži Inoue, docent na Univerzitetu Kjoto na Odsjeku za obavještajne nauke i tehnologiju u sklopu Fakulteta za informatiku.

 

 

U japanskom modelu zajedničkog smijeha, čovjek se prvo smije, a sistem vještačke inteligencije odgovara smijehom kao empatijskom reakcijom. Taj pristup je zahtjevao dizajniranje tri podsistema, jedan za otkrivanje smjeha, drugi za odlučivanje da li je potrebno smijati se i treći za biranje vrste prikladnog smijeha.

 

Naučnici su prikupili podatke o obuci iz više od 80 dijaloga iz brzih spajanja, društvenog scenarija u kojem se velike grupe ljudi miješaju ili međusobno komuniciraju jedan na jedan u kratkom vremenskom periodu. U ovom slučaju, maraton spajanja partnera uključivao je studente sa Univerziteta Kjoto i androida Ericu, kojom je teleoperisalo nekoliko amaterskih glumica.

 

Ko je android Erica možda najbolje dočarava dole priloženi video, koji je samo jedan od brojnih o Erici, kojom su se pozabavili i mnogi svjetski mediji.

"Naš najveći izazov u ovom radu bio je da identifikujemo stvarne slučajeve zajedničkog smjeha, što nije lako, jer kao što znate, većina smjeha zapravo se uopšte ne dijeli. Morali smo pažljivo da kategorizujemo koji smijeh tačno možemo da koristimo za našu analizu, a ne samo da pretpostavimo da se na bilo koji smijeh može odgovoriti, pojasnio je Inoue.

 

Vrsta smijeha je takođe važna, jer u nekim slučajevima pristojno osmjehivanje može biti prikladnije od glasnog grohotnog smijeha. Eksperiment je bio ograničen na društveni smijeh, naspram veselog smijeha.

 

 

Tim je na kraju testirao Ericin novi smisao za humor kreiranjem četiri kratka dijaloga između osobe i Erice u trajanju od dva do tri minuta, s njenim novim sistemom zajedničkog smijeha.

 

U prvom scenariju, samo je koristila društveni smeh, praćen samo veselim smehom u drugoj i trećoj razmeni, s kombinacijom obe vrste smeha u poslednjem dijalogu.

 

Japanski tim je takođe izradio dva druga sistema sličnih dijaloga kao osnovne modele. U prvom se Erica nikad ne smeje, a u drugom, Erica se društveno nasmeje svaki put kada otkrije ljudski smeh, bez korišćenja druga dva podsistema za filtriranje konteksta i odgovora.

 

 

Ericin smisao za humor testiran je na više od 130 ljudi, kako bi naučnici slušali svaki scenario unutar tri različita uslova, sistem zajedničkog smeha, bez smeha i sav smeh, pa su procenili interakcije na nivou empatije, prirodnosti, sličnosti s ljudima i razumevanja.

 

Sistem zajedničkog smeha pokazao se boljim od bilo kog drugog.

 

"Najznačajniji rezultat ovog rada je da smo pokazali da možemo kombinujemo sva tri ova zadatka u robotu. Verujemo da je ova vrsta kombinovanog sistema neophodna za ispravno ponašanje pri smejanju, a ne samo za otkrivanje smeha i reagovanje na njega, istakao je Inoue.

 

Japanski naučnici svesni su međutim da postoji i puno drugih stilova smeha za modeliovanje i treniranje Erice.

 

"Postoje mnoge druge funkcije i vrste smeha koje je potrebno razmotriti, a to nije lak zadatak. Nismo čak ni pokušali modelišemo nepodeljeni smeh, iako je on najčešći", kaže Inoue.

 

 

Međutim, smeh je ipak samo jedan aspekt prirodnog ljudskog razgovora s robotom.

 

Roboti bi zapravo trebalo da imaju poseban karakter, a mi mislimo da to mogu pokazati svojim ponašanjem u razgovoru, poput smejanja, pogleda u oči, gestikulacije i stila govora. To nije nimalo lak problem i moglo bi proći više od 10 do 20 godina pre nego što konačno možemo da ležerno razgovaramo s robotom kao što bismo razgovarali s prijateljem, smatra Inoue.