A ta čuda su čuda, jer uspijevaju samo tu i nigdje više. Janjska pita je nadaleko poznata i jedina opština sa spomenikom piti.

 

“Jeste, to je da kažem, glavno jelo u Janju”, kazao je Rada DŽakić.

 

Ali i jelo koje je odhranilo brojne u Bosni i Hercegovini, pa je zvrk od tijesta punjen krompirom, sirom, zeljem, mesom ili nečim drugim čest obrok širom zemlje. Ipak značajno se razlikuje samo u Janju.

 

Priroda je ovom kraju podarila mnogo, ali su njegovi mještani od darove prirode umnožili pa oni koji znaju s rukama i koji ne bježe od rada sada imaju više.

 

Brigom o higijeni odgovorila bi Rada, koja hitro stavlja pregaču i kapu. A onda počinje magija. Brašno, so, mlaka voda, malo ulja i spretne ruke dovoljne su za zakuvavanje tijesta. Uvaj proces uglavnom se odvija brzo kako bi bilo što manje grudvica. Kada je tijesto spremno za oblikovanje valja ga malo odmoriti.

 

A kada je odmorilo – kratko i ne previše da se ne osuši, počinje oblikovanje.  A smatraće se uspješnim ako bude što tanje, ali opet ne previše – kako ne bi puklo. Potom se filuje. Rada počinje s uljem. Priča dalje nastavlja uz krompir. Rada će ponosno reći domaći, janjski, bez ikakve hemije. Baš takva je i pita, a krompiruša posebno, tradicionalna i uglavnom omiljena.

 

“Ništa se nije moglo desiti, ništa, nikakvo slavlje, slave bez pite, krštenja, rođenja, sahrane, svi događaji koji su se dešavali, pita je bila glavna na stolu. I čak nama za slavu, običaj je, kad pita izađe na sto, obavezno Maja koja je donijela, evo recimo ako sam ja donijela na sto, moram popiti čašicu rakije od, kako da kažem – čatislave, čovjeka koji je čitao slavu recimo kod nas. I on prati kad ja donesem pitu tu na sto, moja obaveza je da ja moram popiti čašu rakije za pitom. I u stvari nazdravljate piti? – Da, eto u čast pite, šta li već”, priča nam Rada.

 

Ovaj običaj nije specifičan samo za Janj, bilježi se da pravoslavci u brojnim krajevima Bosne i Hercegovine na porodičnim slavama na neki način, a najčešće uz zdravicu posebno pozdravljaju pitu iako to nije niti jedino niti posljednje jelo u slijedu uglvnom obimnih trpeza. Značajno je da pita nije specijalitet na koji pravo polaže samo jedna etnička grupa u Bosni i Hercegovini. Ovo jelo jednako svojataju svi, jer ono jednako pripada svima. Ipak samo se u Janju pita posebno začinjava.

 

“Dođem uskuvam, stoji obično je to naveče, stoji ostane cijelu noć tako na toj vrućoj plati i ujutru skinem, u tom se ova prostorija ohladi. Uglavnom da siđe, sad je normalno vrijeme toplo pa je to malo teže, u jesen je ovdje najbolji kajmak, jer su hladnije noći, tako da sva masnoća ode gore pri kori, tako da kežem da izađe masnoća ode gore pri kori, tako da izađe masnoća iz mlijeka, da bude bolji kajmak, jači, deblji”, dodaje.

 

On se potom soli, evenutalno mu se dodaje još malo mlijeka i to je to – začin za tradicionalnu janjsku pitu koji je čini toliko drugačijom od drugih je gotov. Dok se pita peče treba reći da je Janj možda poznatiji po proizvodima od mlijeka. Kajmak je svakako specijalitet, ali veći od njega – janjski pleteni sir.

 

“Otprilike recimo ja naveče ostavljam mlijeko, to mi je lakši proces i čim sam došla procijedila sam mlijeko. Ono stoji ujutru do nekih sedam osam sati, dok završim ponovo štalu i ono je već dobilo neku svoju kiselost. Onda radim sa siromajom i onda ga probam i ako vidim da se odvaja surutka od mlijeka, da se grudva to znači da proces može biti za pravljenje sira i onda ostalu količinu grijem u jednoj šerpi, dovedem je na tu temperaturu da bude kao pomuženo mlijeko kad ga tek donesem ispod krave i sad zavisi koja je količina mlijeka, na pet litara stavljam jednu kašiku maje , i sad zavisi koliko imam litara i onda kad se ugrijalo dodajem tu maju, i on se skuplja u jednu gustu masu, kad se skupi kao kisalo mlijeko onda ga ponovo vraćam na ploču ovu na šporet i onda rukama, izvučem jednu nit i pletem, može se plest sa jednim, sa tri, sa četiri kroja, kako kad”, pojašanjava nam Rada.

 

Zahvaljujući mlijeku i po završetku pripreme pletenica zadržava svoje poznate niti. Savršen je dodatak jelima poput pite koja se u ovom kraju, tik pred završetak pečenja, začinjava.

 

 

I zato se u kraju kaže da je pita dobra ukoliko na njoj ima toliko začina, odnosno kajmaka, da se mačak može klizati. Ovaj kraj toliko je vezan za pitu da se ona u domovima Šipova pravi svake subote. U zahvalnost za generacije koje je odhranila pita je dobila i posebno mjesto u opštini.

 

Šipovo je u Bosni i Hercegovini najpoznatije po izuzetno kvalitetnim mliječnim proizvodima pa je manje poznato da je mještanima ovog kraja pita mnogo draže jelo od mlijeka, mliječnih proizvoda – sira i kajmaka. I zbog toga je ova opština jedina u Bosni i Hercegovini koja je podigla spomenik piti. U razgovoru s njima o hrani, često će reći: “Pita nas je održala, njojzi hvala”, pa su zbog toga u vijek piti, a piti uvijek i podigli spomenik.

 

Vodeći se pjesmom o piti koju je napisao narodni učitelj Vojo Rakita opisujući odnos mještana prema piti, ali i teške uslove života u ovom kraju, pa i ratove u kojima je pita često bila jedina delicija na trpezi.

 

“Te godine prije šest godina, kad smo podigli ovaj spomenik 64 svjetske agnecije su objavile ekskluzivnu vijest zamislite na Trgu partijarha Pavla neko podigao spomenik piti. Svi su od mene tražili da dignemo spomenik patrijarhu, da dižemo nekim znamenitim ličnostima. Ja sam rekao da ti spomenici i biste idu tamo gdje treba. Spomenik patrijarhu može i pred crkvom, a spomenik piti ne može. Onda sam ja njima objašnjavao zašto spomenik piti. Pita je tradicionalno i nacionalno jelo ovih prostora i vjerovatno čitave Bosne i Hercegovine i ona je othranila generacije i generacije”, kazao je Milan Kovač, načelnik opštine Šipovo.

 

I uprkos svemu, pita do danas nije na bilo koji način zaštićena kao proizvod Bosne i Hercegovine. Čak ni janjska pita nema zaštićenu oznaku od strane Agencije za bezbjednost hrane, kao tradicionalni specijalitet. Pita kao jelo karakteristično baš za Bosnu i Hercegovinu nema adekvatnu zaštitu koja bi mogla biti iskorišćena i kao dodatni segment promocije zemlje koja je umalo završila u diplomatskom sukobu sa Crnom Gorom nakon što su ovog ljeta navijači u Podgorici provocirali navijače iz Bosne i Hercegovine skandirajući im “burek sa sirom”. U opštini Šipovo imaju ideju da zaštite janjsku pitu, ali nakon što zaštite geografsko porijeklo kajmaka i sira sa ovog prostora.

 

“Uvijek imate pitu kao svojevrsno nacionalno obilježje, nije to samo obilježje srpskog naroda i Republike Srpske. Ja sam recimo studirao i moj cimer je bio Bošnjak, Musliman i ja se uvijek sjećam njegovih pita i bureka koje njegova majka zna napraviti, pa nam pošalje autobusom i mi to tako u slast pojedemo. – I jesu bile bolje nego janjske? – Pa ne možete sad sa ove distance reći kakve su bile bolje. Meni su bile slatke, jer tad nisam imao druge”, kazao je Kovač.

 

A iako se sada ima mnogo, na trpezama širom Bosne i Hercegovine gosti se i dalje uglavnom dočekuju pitama koje uglavnom obilježavaju i trpezu gotovo svakog slavlja. Tako se i dani Šipova završavaju uz pitu, ali i uz ukrštanje umjeća domaćica. Koliko dobro odlučuje žiri, a ocjenu, mada ona ne utiče na izbor pobjednice, daju i građani koji pite degustiraju na trgu pod zlatnom tepsijom.

 

“Imamo 15-ak učesnika u kategoriji najukusnija pita. Svaka domaćica ima neku svoju tajnu, odnosno neki recept po kojem gotovi, kako to naš narod kaže, pitu. Što se tiče ocjene, vodimo se nekim standardima po načinu na koji se senzorno ocjenjuje bilo koja hrana na sajmovima i ovakvim svečanostima. Pita se ocjenjuje na osnovu boje, mirisa, izgleda i ukusa. Onda se saberu bodovi i tako dobijemo najukusniju pitu”, kazala je Vesna Muždeka, direktor Turističke organizacije opštine Šipovo.

 

Koja je, uz sir, dio paketa turističke ponude Šipova kojom dominiraju, uz gastronomiju i prirodne ljepote ovog kraja.

 

Jedno malo mjesto nekih 9 kilometara od Šipova pokazuje koliko je priroda prema Bosni i Hercegovini bila izdašna ukoliko možda i posmilimo da se arhitekturom ne možemo pohvaliti. To mjesto su Janjske otoke, dakle na 9 kilometara od Šipova prava mala oaza zelenila i prirode kojom dominira rijeka Janj koja presijeca bezbroj malih ostrvčića.

 

U oazi zelenila i mira smještaj, odmor i bijeg od užurbane stvarnosti, traže gosti iz regiona, ali i Evrope – mahon Češke, Slovačke, Bugarske, pa i daleke Španije. Ovo nam govori Milorad Piljić vlasnik jednog od brojnih smještajnih kapaciteta na ovoj lokaciji. Njegova oaza posebno se razlikuje od drugih zbog velikog prirodnog vodopada koji dominira prostranom baštom.

 

“Janjski otoci su izuzetno rijetka destinacija, gdje se može dosta toga pogledati. Počev od izvora Janja pa do Janjskih otoka, to je sve netaknuti dio prirode koji nije naseljen, Janjske otoke gdje se Janj razliva i pravi te otočiće koji je svaki za sebe interesantan i ponovo se spaja u jedno korito i pravi veliki vodopad od 35 metara”, kaže Milorad Piljić.

 

Zbog ćega mnogi za odmor biraju upravo Janjske otoke. Ove godine, priznaje nam Milorad manje je domaćih nego stranih gostiju, ali godina je jednako dobra kao i godine prije. Pandemija radnicima u turizmu u Janju nije donijela izrazitu štetu u poslovanju.

 

“Godina je dobra. S obzirom na to da smo mi radili i u koroni nismo se puno žalili, ali i ova godina je dobra s tom razlikom da imamo više stranih gostiju, nego naših domaćih. Da li je to sad posljedica ovog što je slobodno kretanje što se može ići i na more ili je posljedica krize to ne znam, ali uglavnom mi smo zadovoljni, kapaciteti su popunjeni”, dodaje.

 

Ambijent uz rijeku upotpunjuju vodenice, nešto dalje i izvor rijeke, a oni koji bi da istražuju pred sobom imaju i cijelu prašumu. Za čist užitak u ovom kraju dovoljno je pratiti samo znakove pored puta.