U Janju kod Bijeljine nakon rata vratilo se gotovo 8.500 Bošnjaka, te je ova mjesna zajednica postala najveće povratničko naselje u Bosni i Hercegovini.

Istovremeno, dok su se Bošnjaci vraćali u svoje domove, izbjegli Srbi koji su privremeno naselili bošnjačke kuće u Janji, počeli su da grade Novo naselje, dva kilometra udaljeno od stare Janje.

Tako je Janja ubrzo postala simbol suživota, mjesto u kome su Srbi i Bošnjaci pomagali jedni drugima da započnu nove živote.

Danas, međutim, suživot Srba i Bošnjaka sve više je u drugom planu. Priču o dobrim komšijskim odnosima smijenila je borba za golu egzistenciju.

Privatizacijom su uništeni privredni giganti u kojima su stanovnici Janje radili prije rata, a donedavno jedina fabrika u kojoj su neki mogli naći zaposlenje, fabrika parketa, zatvorena je nakon afere "Bobar banke.

Stanovnici iz 32 opštine sada u jednom naselju

U Novom naselju Janja izgrađeno je 829 kuća u kojima žive Srbi izbjegli iz 32 opštine predratne Republike Bosne i Hercegovine. Jedan od njih, Slavko Novaković, do 1992. godine živio je u Tuzli, i jedan je od prvih doseljenika u Janju.

"U maju 1992. godine stradao sam prilikom napuštanja Tuzle, u svima poznatoj Tuzlanskoj koloni. Nakon liječenja u Beogradu, nastanio sam se u Janji. Kada su Bošnjaci počeli da se vraćaju u svoje domove, mi smo napuštali njihove kuće i odlazili u Novo naselje, ali moram da napomenem da smo tokom izgradnje novih kuća imali veliku pomoć povratnika. Oni su bili svjesni da im mi nismo krivi što su morali napustiti Janju, a i oni su znali da mi nismo samovoljno izašli iz Tuzle, kaže Novaković.

Međusobno pomaganje

Nakon ratnih sukoba Srbi i Bošnjaci u Janji pomagali su jedni drugima da započnu novi život. I 20 godina kasnije mogu da se pohvale dobrim komšijskim odnosima. U borbi zaegzistenciju, posljednje o čemu razmišljaju jeste nacionalna pripadnost.

Izbjegli Srbi započeli su nove živote, izgradili kuće, ali ubrzo su shvatili da od obećanja političara o prosperitetu i novim radnim mjestima nema ništa. Slavko kaže da u svakoj prilici pokušava da objasni mladima iz Janje da idu što dalje od Bosne i Hercegovine, u prvu zemlju Evropske unije za koju im se ukaže prilika.

"Mladi u Janji i Novom naselju Janja, bez obzira kakvu školu ili fakultet završili, nemaju gdje da se zaposle. Ovdje je jedino moguće nadničariti, raditi za dnevnicu, ali to je dovoljno samo za golo proživljavanje. Od infrastrukture u Novom naselju imamo kuće i asfaltirane puteve, ali zamislite da tu sada živi 600 djece do 25 godina starosti, a nemaju čak ni fiskulturnu salu!

Donedavno u Janji je radila samo jedna fabrika koja je proizvodila parkete. Ipak, ni u njoj nisu sva prava radnika poštovana, mnogima nisu uplaćivani staž i zdravstveno osiguranje.

Nakon smrti biznismena i političara Gavrila Bobara i afere sa "Bobar bankom i ova fabrika je prestala sa radom. Sada se mnogi izbjegli Srbi pitaju zbog čega su uopšte slušali političare i podizali svoje domove u Novom naselju, kaže Novaković.

Zajedničke odluke

Stanovnici Janje i Novog naselja Janja prvi su nakon rata okupili Savjet mjesne zajednice u kojem su odlučivali i Srbi i Bošnjaci . Ističu da su za sedam godina rada svaku odluku donijeli jednoglasno i da nikada nisu razmišljali o preglasavanju.

"Uprkos našim dobrim odnosima, Gradska izborna komisija u Bijeljini napravila je neobjašnjiv potez na prošlim izborima za predsjednika mjesne zajednice. Janja ima 13 biračkih mjesta, a Komisija je odobrila samo jedno. Tako je na glasanje umjesto 9.000 ljudi izašlo 1.400 i sada imamo novi Savjet kojim nisu zadovoljni ni Srbi ni Bošnjaci. Izgleda da neko i na taj način pokušava da pokvari dobre odnose, nezadovoljan je Novaković.

Najveći broj Bošnjaka izbjegao je iz Janje tokom 1994. godine u Njemačku, Austriju i Ameriku. Masovni povratak uslijedio je između 2000. i 2003. godine, kada se vratilo više od 90 odsto izbjeglih.

Među njima je i Fadil Baćevac koji kaže da Janja iz godine u godinu postaje naselje staraca.

Odlazak mladih

Većina mladih iz Janje odlazi na privremeni rad u Njemačku, na tri mjeseca, a mnogi u inostranstvu međusobno sklapaju i brakove zbog dobijanja dozvole za stalni boravak.

"Prije rata stanovnici Janje radili su u tvornici obuće Zenit, u Fabrici savitljivih cijevi i vratila Mladost, zatim u Fabrici sušenog voća i povrća Semberka, i još bi mogli desetine fabrika da pomenemo, a evo do čega smo danas stigli. Posljednjih godina samo posmatramo kako mladi odlaze u Njemačku i Austriju, sklapaju brakove kako bi dobili papire, i pitanje je da li će se ikada i vratiti", kaže Baćevac.

Politika umiješala prste

On ističe da je politika umiješala prste i u zatvaranje fabrike sušenog voća i povrća Semberka za koju bi moglo da radi više od polovine stanovnika Janje.

"Janja je poljoprivredni kraj i logično bi bilo da svoje proizvode dovozimo i predajemo u Semberku. Ona je sada u stečaju, ali u svim normalnim zemljama stečaj znači ozdravljenje, a kod nas predstavlja likvidaciju i nestanak. Pamtimo da je 2012. godine Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Federacije BiH obezbijedilo milion i po maraka za Semberku kao fabriku koja zapošljava povratnike. Dva dana kasnije došlo je do pljenidbe mašina istoimene fabrike. Znači, neko je samo iskoristio fabriku da opere novac, priča nam Baćevac.

Mirzet Hadžić otišao je iz Janje u aprilu 1992. godine kod rođaka u Sloveniju. Godinu kasnije našao se u Berlinu, a u porodičnu kuću u Janji vratio se 2000. godine sa ženom i djecom. Jedan je od rijetkih koji je uspio da pokrene privatni posao i trenutno posjeduje farmu krava.

"Ako ćemo govoriti realno, najveći novac u Janju dođe kada se na ljeto pojavi rodbina iz inostranstva. Od novca koji oni ostave drugi žive mjesec-dva, a onda sve po starom. Evo ja proizvodim mlijeko, zadovoljan sam, ali šta da kažem sutra svojoj djeci? Da ostanu u Janji ili da idu u Njemačku? Država ne gleda seljaka. Još mi nisu nadoknadili ni štetu nakon poplave, kaže Hadžić.

U Janji danas živi blizu 10.000 stanovnika, a u posljednje dvije godine u inostranstvo je otišlo gotovo 100 mladih porodica.

Stanovnici Janje i Novog naselja Janja nadaju se da će njihove priče čuti neko iz vlasti i da će uz suživot koji nikada nije došao u pitanje, dobiti i normalan život.