Iz mnoštva dokumenata se vidi da je Klinton vjerovao ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu, ali se pribojavao da bi uticaj na Balkanu mogli preuzeti "loši momci" u Rusiji, posebno preko vojnih krugova. 

Alija Izetbegović je sa Klintonom u Budimpešti razgovarao o uticaju Rusije u BiH, a čak je rekao da raspolažu informacijama da Rusi Srbima šalju rakete. 

"Osjećamo rusko prisustvo iza posljednjih opasnih srpskih akcija. Neki na Zapadu vjeruju da je ruska prijetnja nestala, ali mi u Bosni je i dalje osjećamo, posebno kroz prisustvo raketa zemlja-vazduh", rekao je Izetbegović, kako je vidljivo iz transkripta razgovora od 5. decembra 1994. godine.  

Ovdje, međutim, treba napomenuti da je Izetbegović bio veoma lukav političar i možda je rakete zemlja-vazduh spomenuo da uzbuni Klintona, s obzirom na to da bi te rakete jedino mogle biti opasne za američke avione, a manje za snage Armije RBiH na kopnu. 

Međutim, u nastavku razgovora Klinton ne negira navode o ruskim raketama, nego je potvrdio da su o tome i oni čuli u Budimpešti. Klinton je takođe vjerovao da Rusi imaju uticaj na Srbe u BiH, a čini se da je vjerovao i navodima da Milošević ne stoji iza toga, kao što svjedoči transkript razgovora Klintona, Franje Tuđmana, predsjednika Hrvatske, i Izetbegovića od 24. oktobra 1995. u Njujorku.

"U Hajd parku imao sam dobar razgovor s predsjednikom Jeljcinom o Bosni. Jeljcin teško da može pomoći u vezi sa Srbima. Milošević vjeruje da postoji previše nezavisnih kontakata između Rusa i bosanskih Srba", rekao je Klinton. 

On je Izetbegoviću i Tuđmanu rekao da bi bilo dobro da zajedno sa Miloševićem otputuju u Moskvu na simboličan sastanak sa Jeljcinom, kako bi Jeljcin pred izbore za Dumu u Rusiji mogao pokazati da je i on uključen u mirovni proces. Smatrao je da bi to moglo umiriti "ruske tvrdolinijaše" i spriječiti destruktivnu ulogu Rusije u razbijanju Dejtonskog sporazuma. Izetbegović i Tuđman su pristali da odu u Moskvu nakon što im je Klinton obećao da Rusija neće igrati nikakvu ulogu osim simbolične. 

Klinton je objasnio da je Jeljcin u teškoj poziciji jer, iako podržava mirovni proces, pod pritiskom je zbog pitanja NATO-a i zbog toga što su hrvatske i bošnjačke snage u posljednje vrijeme osvojile dio srpske teritorije. 

U istom dokumentu zabilježen je i razgovor između Klintona i Ričarda Holbruka. Holbruk je rekao da mora biti jasno da sastanak u Moskvi mora imati samo simboličnu važnost. 

"Američki predstavnik će biti na nivou ambasadora. Bilo kakvo više prisustvo bi se pretvorilo u pregovaračku sesiju. Drugo, neće biti nikakve zajedničke izjave ili deklaracije. Rusi mogu reći dvije-tri rečenice, ali to ne može biti dio bilo kakvih pregovora", rekao je Holbruk, na šta je Klinton ponovio da je sastanak samo simbolične prirode da pomogne Jeljcinu. 

Pronašli smo mnogo dokumenata u kojima se vidi da su Amerikanci privremeno odgađali neke aktivnosti na terenu kako bi pomogli Jeljcinu zbog unutrašnjih prilika u Rusiji. O jednoj takvoj odluci svjedoči i memorandum glavnih Klintonovih saradnika od 9. aprila 1993. godine upućen državnom sekretaru, ministru odbrane i ostalim visokim američkim zvaničnicima. 

"Kao što je tražio predsjednik Jeljcin u pismu predsjedniku, predlažemo da ne pritišćemo u vezi s glasanjem u Savjetu bezbjednosti UN-a o sankcijama (Srbiji) dok se ne završi referendum u Rusiji od 25. aprila. Odlaganje ćemo objasniti posebno delikatnom situacijom u Rusiji uoči referenduma i vrijeme iskoristiti da dalje pritisnemo bosanske Srbe da počnu ozbiljno da pregovaraju na bazi Vens-Ovenovog plana", navodi se u zaključcima. 

U sljedećoj rečenici se ističe da će državni sekretar Voren Kristofer prenijeti ruskom ministru spoljnih poslova Andreju Kozirjevu da će rezolucija biti izglasana odmah nakon referenduma, da neće biti kašnjenja u njenoj primjeni, te da od Rusije očekuju ili da je podrži ili da bude uzdržana, čime se sugeriše da se od Rusije očekuje da ne ulaže veto.