FOTO: glassrpske

Kada je u pitanju sedma umjetnost, davna 1971. godina ponudila je publici veliki broj odličnih filmova koji su privukli publiku u bioskope, izazvali kontroverze i dobijali različite ocjene kritike, uz specifično mjesto u istoriji sedme umjetnosti.

 
U filmskoj industriji 71. godina važi za jedan od prelomnih trenutaka, kada su na scenu stupili režiseri koji su napravili most između stare garde Holivuda i zvijezda novog Holivuda sa kraja sedamdesetih, uz naglašen autorski stav i veliku dozu kreativne slobode u odnosu na prethodnu deceniju. Bila je to godina koja nam je podarila djela poznatih majstora kao što su Robert Breson (“Četiri noći sanjara”) i Nikolas Reg (“Šetnja”) i režiserske prvence Klinta Istvuda (“Jeza u noći”), Džordža Lukasa (“TXX-1138”) i Stivena Spilberga (“Dvoboj”), ali i godina koja je obilježena padom prodaje bioskopskih karata i padom interesa za klasične žanrove Holivuda poput istorijskog spektakla, mjuzikla i vesterna. Ne treba da potcijenimo ni uticaj političkih, društvenih i kulturnih pokreta koji su potresali Ameriku i ostatak svijeta, poput ratova u jugoistočnoj Aziji, rasnih nemira, porasta nasilja i kriminala u velikim centrima, sloma kontrakulture šezdesetih, događaja čije se refleksije i te kako mogu osjetiti u klasicima sedme decenije kao što su: “Kineska četvrt”, “Ajkula”, “Menhetn”, “Pet lakih komada”, “Kum 1&2”, “Let iznad kukavičjeg gnijezda” i drugim. Ova godina našla se u centru nekoliko izuzetnih kinematografskih pokreta: američke bleksploatacije, italijanskog krimi-filma i uspona bolivudske kinematografije, između ostalog. Početak decenije obilježio je porast broja snimljenih detektivskih filmova i sve veće uloge ostvarenja iz žanra naučne fantastike i horora. Neki od snimljenih filmova prije pola vijeka su kritički pohvaljeni i osvojili su “Oskara”, dok su drugi propali, da bi svoju publiku pronašli godinama kasnije. Ipak, svi imaju nešto posebno o sebi, scena nasilja u “Paklenoj pomorandži”, čuvene jurnjave automobilom u “Francuskoj vezi” ili nezaboravne pojave Klinta Istvuda u policijskom klasiku “Prljavi Hari”. Jedina stvar koja povezuje ­sve filmove na listi jeste to što su nastavili da utiču na brojne generacije stvaralaca i ljubitelja sedme umjetnosti, tako da se i danas, pola vijeka kasnije, još priča, piše i razmišlja o njima. Povodom 50 godina od godine koja je promijenila mnogo toga u sedmoj umjetnosti, ponudili smo naš izbor 10 odličnih filmova koji slave pola vijeka od bioskopske premijere.
 
“Harols i Mod”
 
Ova bizarna melodrama bila je kritička i komercijalna propast davne 1971. godine prije nego što je procvjetala u film, koji su obožavale nove generacije. U magazinu “Varajeti” tada je napisano da film ima zabavu zapaljenog sirotišta, što je dokaz da je zbog mračnog humora i netipične romanse (mladić opsjednut smrću zavoli stariju ženu) bio ispred svog vremena. Kombinacija crnog humora i iskrenih emocija u pravom dramskom odnosu režisera Hala Ešbija, te šarmantan režiserski pristup uticali su na moderne filmadžije kao što su Ves Anderson, Džud Aptou, Aleksandar Pejn, Pol Tomas Anderson.
 
“Đavoli”
 
Adaptacija romana Aldousa Hakslija “Đavoli Louduna” iz 1952. u režiji Kena Rasela izuzetno je ostvarenje po svim aspektima. Raskošnog vizuelnog stila, provokativne teme, divljeg performansa glumaca, ovaj film uspio je da bude horor, istorijska drama, izjava, erotsko djelo, opera, tragedija i fantastični ep. Sa pričom koja u fokusu ima suđenje vješticama iz 17. vijeka, posjedovanje časnih sestara i suđenje vjerskoj ličnosti ocu Grandijeru, nije iznenađujuće što je izazvao kontroverze čim je pušten. Zloglasna scena “silovanja Hrista”, sa grupom časnih sestara koja bludniče nad palom Hristovom statuom izazvala je zabranu u većem dijelu svijeta, te filmu obezbijedila kultni status prije nego što je stigao u bioskope.
 
“Tačka nestajanja”
 
Džejms Džimi Kovalski u tumačenju Berta Njumena vijetnamski je veteran, nekadašnji policajac, bivši vozač automobilskih trka te zavisnik od brzine koji je zbog nezavidne novčane situacije prihvatio posao dostave automobila iz Denvera u San Francisko za dva dana. Sve ostalo je adrenalinska vizuelna vožnja od početka do kraja, uz odličnu muziku i vrhunsku kameru, što je dovelo do stvaranja kultnog statusa, koji film Ričarda Sarafijana i danas čuva sa lakoćom. O statusu ovog “on the road” klasika govore i činjenice da su mu na svojim albumima “Vanishing point” i “Use Your Illusion” posvete snimili rok sastavi “Primal Scream” i “Guns N roses”, kao i Kventin Tarantino u svom omnibusu “Grindhouse”.
 
“Uhvati Kartera”
 
Ponekad se čini kao da je Mik Hodžis svoje glumce bacio u stvarni život, a njegov osvetnički triler “Uhvati Kartera” hladniji je i brutalniji od svega što je britanska kinematografija proizvela prije ovog kultnog djela. Njegovo mračno raspoloženje toliko je nepopustljivo da gledaoci ne postavljaju pitanje da li će profesionalni revolveraš Majkl Kejn osvetiti svog brata, a čak je i humor tipično britanski pomjeren na tamnu stranu. Kejn briljira kao hladnokrvni tip koji ne odustaje od svoje misije gomilajući leševe iza sebe, dok je seks bomba sedamdesetih, plavokosa Brit Ekland, dašak glamura u ovom noar klasiku hladnijem od dugo čekane osvete.
 
“Posljednja bioskopska predstava”
 
Emotivni crno-bijeli kinematografski klasik Pitera Bogdanovića “Posljednja bioskopska predstava”, smješten u mali teksaški gradić u periodu između kraja Drugog svjetskog rata i Korejskog rata u ranim pedesetim, ni danas nije izgubio u svojoj sumornoj i melanholičnoj ljepoti. Soni (Timoti Botoms) i Djuen (Džef Bridžes) uživaju u sitnim radostima koje im pruža njihovo rodno mjesto, ali stvarni problemi preuzimaju kontrolu nad njihovim životima i oni shvate da je bezbrižnim vremenima mladosti došao kraj. Potresna priča o gubitku nevinosti i odrastanju za dvojicu tinejdžera u polako umirućem gradu, simbolizovana zatvaranjem lokalnog bioskopa u vlasništvu njihovog prijatelja i mentora Sema, kojeg glumi sjajni Ben Džonson, savršena je studija o ljudskoj prolaznosti i nestanku mitske Amerike, koju znamo iz filmova.
 
“Psi od slame”
 
U ovom mračnom trileru legendarnog velemajstora filmskog nasilja Sema Pekinpoa glumio je Dastin Hofman kao mirni američki matematičar na odmoru u ruralnom engleskom gradiću sa atraktivnom i provokativnom suprugom Ejmi. Očekivano, režiser Pekinpo je Hofmana od krotkog i pacifističkog akademika pretvorio u nasilnog muža ubicu i zaštitnika doma spremnog na sve, čineći svoj film prototipom modernog osvetničkog filma i jednim od klasika sedamdesetih. Katarzična eksplozija krvavog nasilja, nakon što su mu mještani silovali suprugu i kasnije napali njihovu kuću, čini se strašnijom jer je glavni junak običan tip, nalik na svakog od nas, koji je na nasilje uzvratio ne birajući sredstva, od vatre, preko sačmare do udaranja palicom, da preživi kao pojedinac u napadu osvetničke rulje.
 
“Šaft”
 
Film “Šaft” bi možda završio kao još jedna detektivska priča iz sedamdesetih da nisu urađene dvije ključne stvari. Prva je bila izbor crnog glumca Ričarda Roundtrija za glavnu ulogu, jer je u originalnom scenariju Džoni Šaft bio bijeli policajac. Druga odluka je angažovanje majstora soula i fank muzike Isaka Hejsa za komponovanje zvučne podloge filma. Rezultati su klasik rastućeg žanra (blakspoliejšn), prvi afroamerički akcioni junak i seks simbol decenije, osvojeni “Oskar” za naslovnu muzičku temu i “Gremi” za najbolju filmsku muziku, te klasik za sva vremena.
 
Njegov uspjeh nadahnuo je novi žanr koji će postepeno razbiti rasne barijere u Holivudu (ne tako brzo kao što se očekivalo) i nadahnuti modernu kinematografiju i muziku na načine koji se i danas vide i čuju.
 
“Francuska veza”
 
Scena jurnjave automobilima u ovom filmu smatra se jednom od najboljih u istoriji sedme umjetnosti, a tokom snimanja rađena je u gerilskom stilu bez dozvola, a uključivala je i najmanje jedan stvarni sudar sa civilom (bio je nepovrijeđen, a producenti su mu platili oporavak). Još impresivnije? To je učinjeno na ulicama Njujorka! To je scena koja se danas nikada ne bi mogla dogoditi. Ovaj klasik bio je jedan od prvih modernih krimi-filmova kojim je noar žanr dobio novi život i ušao u novu fazu svog postojanja. Maestralna režija Vilijama Fridkina, nevjerovatna glumačka ekipa sa Džinom Hekmanom na čelu, te revolucionarna upotreba kamere i montaže filmu su zasluženo donijeli “Oskare” za najbolji film, najbolju režiju, najbolji scenario, najbolju mušku glavnu ulogu i najbolju montažu.
 
“Prljavi Hari”
 
Nakon talasa novog nasilnog urbanog kriminala publiku su privukle priče o grubim policajcima koji su lovili negativce, stvarne i fiktivne, što je stvorilo podžanr tvrdo kuvanih pandura na velikom ekranu. Među njima jedan se izdvaja u svakom pogledu, uključujući i grubost, a to je Hari Kalahan, kojeg svi znamo kao Prljavog Harija, u tumačenju Klinta Istvuda i majstorskoj režiji Dona Zigela. Napisan od strane čuvenog režisera i scenariste Džona Milijusa, koji je lik Harija zamislio kao božijeg usamljenika, film je oštro napadnut zbog svoje desničarske politike i podsticanja policijskog nasilja. No, kada psihotični ubica Zodijak kidnapuje djecu iz školskog autobusa, a Hari podigne pištolj uz čuveno pitanje: “Do I Feel Lucky?”, da se ne lažemo, svi znamo na čijoj smo strani!
 
“Paklena pomorandža”
 
Zapaljiv i kontroverzan, ovaj klasik Stenlija Kjubrika i dalje je apsolutna atomska bomba od filma, jer su provokativne teme ovog ostvarenja i danas relevantne, ali i bez toga ovo je klasik u svakom svom segmentu. Nakon ocjene rejtingom X Kjubrik je izbacio oko 30 sekundi seksualno eksplicitnog materijala da bi dobio ocjenu R, ali je film svakako u pojedinim zemljama bio zabranjen, uključujući i Veliku Britaniju. Iako se smatra klasikom, kritika je Kjubrika nazivala “lošim pornografom”, dok su državne i vjerske institucije napadale film kao glavnog krivca za porast nasilja među omladinom. Bez obzira na sve, film je imao dobar uspjeh u bioskopima, a njegov najveći uspjeh je to što ga još gledamo, analiziramo i pišemo o njemu.
 
Zlatno doba
 
Filmski kritičar “Ajriš tajmsa” Donald Klark napisao je nedavno u svom osvrtu na filmsku 1971. godinu vrlo zanimljivu tezu.
 
- Nemojte pogrešno da me shvatite, ali skoro niko, osim nekoliko hrabrih kritičara, tada nije prepoznao zlatno doba Holivuda. Pretpostavljam da je to obično slučaj sa zlatnim dobom, jer su cijele sedamdesete dugo važile za izgubljeni period u američkoj kinematografiji. Imajte na umu da nisu svi gledaoci bili toliko zaljubljeni u nove filmove. Sjećam se kako su se moji roditelji vratili sa gledanja “Kuma” i izjavili da su duboko zbunjeni teškom pričom, mračnom fotografijom i mrzovoljnom glumom - napisao je Klark.
Pratite InfoBijeljina.com putem Android i IOS aplikacije, te društvenih mreža FacebookTwitter, Instagram i VIBER zajednice.
Tagovi

Vaš komentar


Komentari ( 0 )