Desetine ribarskih brodova nasukani su kilometrima od obale nekad četvrtog najvećeg jezera na svijetu - Aralskog, čija je površina bila čak 68 hiljada kvadratnih kilometara.

Sada je to Aralska pustinja jer vode tamo odavno nema. Sovjetske vlasti preusmjerile su rijeke Amu Darjai i Sir Darju, koje su jezero snabdijevale vodom kako bi na ovom području uzgajale pirinač, lubenice, žitarice i pamuk.

Kanale za navodnjavanje vlada je počela da gradi 1940-ih, a njihov loš kvalitet doveo je do velikih gubitaka vode, kod nekih čak i do 75 odsto.

U narednih 20 godina Aralsko jezero se smanjivalo, prvo za 20 centimetara godišnje, a kasnije i do 90.

Uporedo s tim, povećao se salinitet jezera za pet puta i uništio većinu flore i faune. Propala je ribarska industrija, zahvaljujući kojoj je preživljavalo lokalno stanovništvo, a brodovi, kojima su pokušali da se vrate do mora, ostali su nasukani u mulju dok se jezero isušivalo. Područje postalo groblje brodova.

Zbog otpada koji se ispuštao u rijeke, zemlja je ostala neplodna. S nestankom ribarske industrije rasla je nazapolsenost, a veći deo stanovništva se iselio.