Beba, koja je zdrava rođena, 28. jula 1973. godine u mostarskoj bolnici, proglašena je mrtvom, ali na pitanja zašto i kako, porodica nikada nije dobila odgovor.

– Nikada neću prestati da tražim svog starijeg brata. Ne tražim krivce, ne očekujem da ću ga lako pronaći nakon 43 godina, ali vjerujem u to – počinje potresnu priču Zoran, te dodaje da su njegovi roditelji živjeli u selu Dobrigošće, koje je od Jablanice udaljeno pet, a od Mostara 70-ak kilometara, prenosi “EuroBlic”.

– Majka je, te 1973. godine imala 21 godinu a otac 24. Sama je došla u bolnicu, bez ikakve pratnje. Uputili su je iz jablaničkog Doma zdravlja u Mostar koji je kao veći centar imao porodilište i na tom poslednjem pregledu konstatovali su, prema maminim riječima, da je sve u redu – priča Zoran. Njegova mama je, tvrdi on,  imala zdravu trudnoću, bez ikakvih problema.

– Prosto je nevjerovatno da se nešto takvo moglo iskomplikovati – ubjeđen je Zoran.

On dodaje da su njegovi roditelji tek godinama kasnije saznali za više slučajeva  krađe beba iz 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka.

Nakon tih saznanja sumnja se uvukla i u njihove živote i traje i danas. Od tada vjeruju da je i njihovo dijete bilo žrtva trgovine ljudima. Sve to potkrepljuje  i činjenica da ni ljekar ni babica nisu htjeli da porođenoj ženi  pokažu „tijelo“ novorođenčeta.

– Moja majka, supruga i ja smo otišli 2013. godine u Mostar. Tražili smo dokumentaciju u bolnici, mrtvačnici, arhivi, ali ni jedan papir nismo mogli da dobijemo, sem otpusne liste u kojoj piše da su trudnoća i porođaj uspješno obavljeni. Interesantno je da je na toj otpusnoj listi pogrešno upisano ime oca.

Umjesto njegovog navedeno je ime mog djede Đure, majčinog oca. Možda je greška, a možda je neko pokušao da zataška istinu. Znamo da je teško dokazati istinu nakon toliko decenija, ali nećemo odustati – kaže Zoran.

Ni Zoranovi roditelji nikada nisu prestali da vjeruju da je njihov prvorođeni sin živ.

– Nikada nisam upalila tom djetetu svijeću. Vjerujem da je živ i da ću saznati istinu o tome šta mu se dogodilo. To mi je i jedina želja – kaže majka Mitra.

I otac Ljubomir ne vjeruje da je beba rođena mrtva.

– Vjerovao sam u institucije, u državu. Ni pomislio nisam da je tako nešto moguće.  A sada gledam na televiziji kako su se takvi slučajevi dešavali masovno – kaže otac.

S obzirom da su u međuvremenu ljekar i babica koji su bili na porođaju umrli,  porodica Manigoda strahuje da nikada neće uspjeti da sazna šta se zaista desilo. Zoran (1977), koji ima dva sina, putem društvenih mreža i medijskih kuća ispričao je potresnu životnu priču njegovih roditelja nadajući se da će ipak saznati istinu o svom nestalom bratu.

– Svakodnevno mi se javljaju ljudi sa sličnim sudbinama. Radujem se svakom slučaju da se takvo dijete pronađe. Nažalost, prema podacima udruženja nestalih beba Srbije, samo u Srbiji za svojom djecom traga više od 10.000 porodica. Ali nećemo odustati – kaže Manigoda, koji se sa roditeljima doselio  iz Sarajeva u Bijeljinu 1995. godine.

Trebaju pomoć dobrih ljudi

I Zoranova sestra Snežana koja živi u Banjaluci, majka tri ćerke, podržava porodicu u nastojanju da saznaju istinu o sudbini svog brata.

Očekuju  pomoć dobrih ljudi. Čuda se dešavaju i oni vjeruju u to, u priču sa srećnim završetkom.