O islamizaciji u Semberiji istraživao je i pisao Adem Handžić, koristeći se izvorima iz turskih popisnih deftera. Adem Handžić istoričar osmanista (Tešanj, 4.5. 1916. – Sarajevo, 28.11. 1998), završio Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu 1940. Kao stipendista fondacije Alexander von Humboldt studira orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Beču. Njegov naučni interes bio je usmjeren na izučavanje razvoja gradova te ekonomsku i demografsku istoriju osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Objavljivao je izvornu osmansku građu značajnu za istoriju Bosne i Hercegovine. 

Prema zapisima Adema Handžića o nasilnoj islamizaciji, kako se na Zapadu nekada i ozbiljno pisalo, nema tragova u vjerodostojnim izvorima ni za jednu od naših pokrajina. Takva stanovišta već su davno odbačena. Osmansko društveno uređenje je, svakako, djelovalo na svoju okolinu u pravcu širenja islama, ali primjena bilo kakve sile bila bi u oprečnosti sa izričitim islamskim principima vjerske  tolerancije. 

Štaviše, masovna islamizacija nije nikako išla u prilog službenoj osmanskoj finansijskoj politici jer cjelokupni državni prihodi od harača,  poreza koji su podlijegali svi odrasli hrišćani zbog državne zaštite (zimiyet) i oslbođenja vojne obaveze  bili su još kako značajni. Taj proces se konstantno razvijao i trajao za svo vrijeme uspona osmanske države, iako rijetkih slučajeva prelaženja na islam nalazimo još i u XVIII vijeku. Najviše se taj proces razvijao ipak u prvim decenijama turske vlasti i bio usko vezan sa procesom migriranja stanovništva. Sasvim je drugačije stanje bilo u Srbiji gdje je usljed kompaktnosti u konfesionalnom pogledu i velikog uticaja pravoslavne crkve u narodu islamizacija zahvatila samo gradska naselja.

U bijeljinskoj nahiji proces  islamizacije uglavnom  završio do sredine XVI vijeka. Na Islam su prelazili svi društveni slojevi, i oni koji su nekada bili nosioci vlasti, i srednji stalež, tj. posjednici slobodnih baština, kao i raja.  Jedni su nastojali da na taj način sačuvaju svoje ranije pozicije, drugi da održe i prošire svoje baštinske zemlje, a raja je u novom poretku gledala priliku  da sasvim promijeni svoj položaj ukoliko se prikloni osmanskoj državnoj misli i pređe na islam. Mlađa generacrja je, prelazila na islam, a roditelji su ostajali u svojoj vjeri. Isto  tako su se često braća konfesionalno podjelila. 

Sredinom XVI vijeka prelazak na islam predstavljao je za mnoge stanovnike te nahije đogađaj koji se nedavno desio. Tako 1548. godine, u Četvrtkovištu kao i u drugim selima nalazimo mnoga muslimanska imena čiji su roditelji hrišćani. 

- U Četvrtkovištu zabilježeni su poimence među ostalima: Mahrnud sin Radonjin; Mehmed, sin Radenkov; Mehmed, sin Božidarov; Jahja, sin Vojinov. 

- U Tvrtkovcu: Ferhad sin Radovanov. U Čukojevićima: Mustafa, sin Jeričića; Hasan, sin Ivanov; Husein, sin Ivanov. 

- U Grm Selištu: Hajdar sin Nikoln; Džafer, sin Radičin; Juisuf, sin Radenkov; Alija, sin Radonjin; Hasan, sin Radonjin; Iskender, sin Vukićev; Rustem, sin Milovanov; Ferhad, sin Milovanov; Mustafa, sin Vukčev; Sulejman, sin Vukčev; Nesuh, sin Vukićev; Mervan, sin Radičin.  

- U  Gornjoj  i Donjoj Ruhotini: Jahja, sin Vlatkov; Oruč, sin Vukojev; Alija, sin Pavkov. 

- U Popovima: Pervane, sin Radonjin. 

- U Kuzovratu: Balija, sdn Radosavljev; Hasan, sin Radinov; Mustafa,sin Radonjin.

- U Mareštici: Džaf er, sin Stjepanov; Husein, sin Stjepanov; Kurd, sin Stjepanov; Ferhad, sin Pavkov; Jahja, sin Vučetin i u 

- U Obrovi (Obrovcu): Mehmed, sin Đurin.

Kasnije, do sredine XVI vijeka značajnije promjene u tom pogledu dogodile su se samo u selima Grm Selištu i Čukojevićima, gdje se od sredine do kraja XVI vijeka muslimansko stanovništvo

udvostručilo. Ipak, u Čukojevićima je i tada muslimansko stanovništvo ostalo u manjini (1: 7). Selo Grm Selište, međutim, postalo je izrazito  muslimansko naselje i brojčano se već bilo izjednačilo sa Četvrtkovištem.

Grm Selište se i nalazilo u blizini Četvrtkovišta, a sigurno je predstavljalo i vrlo pogodno mjesto za razvitak, jer su se u njemu nalazili značajni izvori pitke vode. Tako je danas u Grmu, koji se nalazi u granicama užeg pojasa Bijeljine izgrađeno izvorište bijeljinakog vodovoda.

Na području bivše bijeljinske nahije konfesionalno su uglavnom zastupljeni pravoslavni i muslimani. Katolika je vrlo malo. S druge strane crkve, koje su postojale prije Turaka ili su ih Turci na tom području još i zatekli, bile su katoličke (Bijeljina, Koraj, Teočak), pa je prema tome to područje pretežno bilo naseljeno katolicima. Sve to govori u prilog dosta dokumentovanom stanovništva da se prvabitno stanovništvo pred Turcima u znatnoj mjeri povuklo a na napuštena područja Turci su doveli nešto starosjedilačkog stanovništva iz Gornjeg Podrinja koje je ranije primilo islam, a najvećim dijelom stočarsko stanovništvo pravoslavne vjere (vlahe), koje je kasnije djelimično primilo islam, a pretežno ostalo u svojoj vjeri.

Prelaskom na islam, novi muslimani su samim tim dolazili u povoljniji položaj kao pripadnici vladajuće vjere. Drugi su se uklopili u hrišćanske odrede turske vojske, martolose i vojnike, što im je davalo potpunu ličnu sigurnost, kao i njihovim porodicama i osiguravalo im samostalan  osrednji posjed na koji nisu plaćali poreza, pa su u tome bili znatno povlašćeni i plaćali minimalno.

Širenje islama praćeno je podizanjem muslimanskih kulturnih i kulturno – prosvjetnih objekata. U prvobitnm muslimanskim naseljima podizane su džamije, a kasnije i po selima. Time je u naše krajeve na širokom planu proradila osmanska materijalna kultura. Veliki broj tih objekata podizan je od samog početka potpuno u stilu osmanske kultne arhitekture. To je zavisilo i od raspoloživog građevinskog materijala.