Sa naših prostora se početkom 20. vijeka išlo u Ameriku, u Titovo vrijeme u Njemačku i druge zemlje zapada, preseljavalo u veće gradove, bježalo od ratova, "trčalo" za boljim, lagodnijim životom, tamo negdje. 

Sela su u mnogim krajevima opustjela, ognjišta ugašena. 
 
Tako su i u selima u opštini Šekovići mnogi odlazili za boljim životom, ali svoja sela nisu zaboravili. 

Pa se tako danas u njih vraćaju, da obnove porodična domaćinstva i otrgnu od zaborava ono što su generacije prije njih stvarale.

Javor, Kaštijelj, Bijelo Polje, sela su koja smo posjetili. Već s prvim pređenim kilometrima, redaju se slike i zvukovi koji jasno govore da tu ima života. 

Ljudi na pašnjake izvode stoku, djeca su u školi, čuju se motorne pile, redaju se slike prelijepih predjela. 

Priroda je ovdje i te kako bila darežljiva, od izvorišta vode, čistog vazduha, plodne zemlje, do šumskog bogatstva.

“Ja imam sina, snaju, dvije unuke, jedna kćerka i njena djeca su u Bijeljini. Napravili smo ovu salu za svadbe, sahrane, cijelo selo ko god je mogao donirao je za izgradnju. Ja sam kao majstor radio ovdje i dan i noć, na izgradnji doma, malterisao. Ovdje neko radi poljoprivredu, kose, baliraju slamu, prodaju, neko drva radi. Evo ja sam gore na jednom dunumu posadio pasulj, krompir”, priča za InfoBijeljinu starina Pero Žepinić iz sela Javor.

Stariji sa sjetom pričaju o odlasku mladih, ali ne gube vjeru u opstanak ovih sela. Iako je broj prijeratnih stanovnika prilično umanjen, poslovi od kojih se živi nisu stali. 

Poljoprivreda, najčešće uzgoj stoke, potom prerada drveta, otvaranje malih porodičnih firmi u šumarstvu, potvrđuju da sa ovih prostora ne odlaze baš svi.

“Uglavnom cijepamo drva, šaljemo za FBiH, Sarajevo. Radimo i građu, krovne konstrukcije, a ko hoće može kod nas naručiti i drvene ograde. Brat je većinski vlasnik, imam i ja neki udio. Rade nam i djeca, imamo tu i sestrića od 15 godina koji radi s nama. Na selu posla ima ko hoće da radi, dnevnica je 80 KM. Planiramo da se širimo, brat je kupio novu brentu, trebaće još radnika”, priča nam Željko Maksimović iz sela Kaštijelj.

Nailazimo i na one koji su se vratili iz inostranstva koji obnavljaju imanja predaka, tu gdje su se rodili i odrastali. Prisjećaju se kako su, u Titovo “berićetno vrijeme”, odlazili u potrazi za boljim životom. 

Uslijedile su godine rada u tuđini. Nostalgija i ljubav prema rodnom kraju učinili su svoje. Tako se i Radomir Maksimović, sa suprugom vratio iz Švajcarske.

“Selo je prije rata imalo više stotina stanovnika, mnogi su se raselili, što zbog rata što zbog infrastrukture. Svako je išao za nečim boljim. A sada zahvaljujući i ulaganju opštine, ali i što selo prikupi, pa smo napravili i nešto puteva, neke vodovode. Moja je želja bila da se vratim, jer tuđina je tuđina. Nikad se nisam pokajao. Imam malo stoke. Biće tu još i koza, konji, malo i svinja”, kaže Radomir Maksimović iz sela Kaštijelj.

Na njegovu priču se nadovezuje Željko koji, kaže, nikada nije išao vani.

“Nikad vani nisam išao niti mi treba pasoš, para se ovdje može zaraditi ko hoće da radi. Ovdje života ima, naravno ko hoće da radi, može da bere borovnicu, gljive, šipur, lipu, da prodaje čajeve. Jagode, maline može da bere, svega ima. Priroda je takva. Sad je najskuplji borov med”, navodi.

Škola u Kaštijelju “pokriva” nekoliko sela. Pohađaju je mališani od prvog do petog razreda, koje roditelji odvoze na nastavu. 

Oni nešto stariji odlaze u školu u Šekoviće, do kojih ima više od deset kilometara. 

Bio je to razlog da Radomir Maksimović prije nekoliko godina pokrene autobusku liniju.

“Da dječica, ali i stariji koji putuju do Šekovića, imaju prevoz. Otišao sam tu u jedno susjedno mjesto, kupio mini-bus i otvorio liniju. I da neko kasnije nastavi, tako da sam poslije dvije godine to predao opštini”, kaže Radomir.

U ovim selima grade se crkve, parohijski domovi, u kojima se mještani okupljaju kad tuguju, ali i kad se raduju.

“Pokrenuli smo donatorsko veče u Šekovićima, skupljali smo sredstva od dijaspore, od firmi. Hvala Bogu izgradili smo parohijski dom, može da primi oko 200 osoba”, kaže Željko Maksimović.

Đoko Đepinić navodi da ima ljudi koji ovdje žive i rade, ali ima puno i omladine koja dolazi ovdje i pravi vikendice. 

“Do sada sigurno je napravljeno 15-tak vikendica, dolaze ljudi iz Beograda, inostranstva, vraćaju se na svoje”, priča nam Đepinić, koji je iz zaseoka Žepinići.

Mjesto okupljanja nije samo crkveno dvorište za praznike. Ovi ljudi i te kako poštuju ono što im je priroda podarila. Obnavljaju izvorišta vode za piće, u njihovoj blizini podižu kutke za odmor i druženje, za sebe i za najmlađe - svoje nasljednike. Pričaju nam: "Ljepotu našeg zavičaja nismo stekli, već naslijedili. Naša čista pitka voda najvrijednije je naslijeđe, i dužnost nam je da je takvu ostavimo nasljednicima."

“Ja sam odavde, živim u Šekovićima, ali mi je srce puno kad dođem ovdje na svoje. Mi smo ovdje uradili nastrešnicu, sadržaje za djecu, obnovili izvorište, napravili pečenjaru. Za mališane smo nazvali ‘kuća radosti’, ovaj dio za njih. Inače saradnja s opštinom je velika, mi smo prezadovoljni odnosnom aktuelnog načelnika opštine Šekovići. Što obeća to i ispoštuje, to nama mnogo znači. Imamo mi i manifestacije, kotlićijada je najaktuelnija, održava se kod crkve u Kaštijelju”, kaže Sekula Starčević iz sela Javor.

Ovdašnji mještani ne zaboravljaju pretke, od kojih su naslijedili imanja. Sekula Starčević od kuće, u kojoj su rođeni i njegova braća i sestre, stvorio je mali muzej. Vjerno čuva crno - bijele fotografije svojih najmilijih, zabilježene prije više decenija. 

Ne samo da je ovjekovječio trenutke iz života djeda Ilije, oca Vojina i majke Desanke, već je sačuvao i djedove i očeve predmete - alatke kojima su nekada stvarali život za Sekulu, njegovu braću i sestre. 

Prema riječima Sekule, ako ne čuvamo uspomene na one koji su nas odgajali, podizali, činimo veliki grijeh prema sebi.

“Roditelji su bili živi kad smo odlučili da zaštitimo kuću da ne propadne. Svako od braće i sestara ima svoju sobu. U mojoj je više od 80 fotografija. Ramove za njih sam donio iz Rusije. Imamo i stare stvari od oca, grablje, vile, od djeda kosišta, od strica. Ovo je područje u kojem je malo volova bilo. Bili su isključivo konji. Maltene svaka kuća je imala dva konja. Mi smo sačuvali samare, julare, sedla”, kaže Sekula.

Mještanima nam na kraju kažu da je njihov primjer “za pouku onima koji u rodni kraj rijetko navraćaju, a trebalo bi”. Jer, sve što su životu postigli treba da zahvale onima koji su im to napornim radom omogućili. 

Kako činimo prema precima koji su nam život dali, tako će i naši nasljednici sutra činiti prema nama. Znaju to dobro u selima šekovićkog kraja. Zato ovdje život nije stao.