Dragaljevac je više od tačke na mapi. On je priča o ljudima koji čuvaju svoje običaje, prenose pjesme, rukotvorine i sjećanja na svoje pretke. 

Tradicija je ovdje način života. I ona je sačuvana. Ali, pričaju nam mještani, mnogo toga više nije isto kao prije: nekada su dani prolazili u pjesmi, igri i druženju, dok danas nedostaje ljudi i brojne kuće su zaključane.

“Mislim da ima negdje oko 600 domova. Od toga je mnogo ljudi vani, nažalost, mnogo je tu zaključanih domova, da nema nasljednika, niko tu nije ni ostao. Nažalost najmanje naših parohijana je na liturgijama, najviše ih je iz Bijeljine, Brčkog, Ugljevika...”, rekla je InfoBijeljini igumanija Gavrila.

Dragaljevac je mjesto gdje vrijeme ne prolazi brzo. Njegove njive i voćnjaci šire se u svim smjerovima, a svaki kamen, svaka staza i svaka kuća svjedoče o postojanju generacija koje su ovdje živjele, radile i sanjale.

"Na vašaru do zore, pa rano ustajanje"

“Prvo si morao slušati roditelje. Odeš na vašar, budi do zore, ali kada dođeš, ideš da radiš. Nema kao danas, kažu mora da se odspava, kakvo te spavanje snašlo”, priča nam djed Slavko. 

Iako duboko ukorijenjen u tradiciji, Dragaljevac nije pošteđen iskušenja koja muče većinu sela - iseljavanja mladih, slabe infrastrukture i otežanog pristupa osnovnim uslugama.

Mladi odlaze u gradove ili inostranstvo u potrazi za školovanjem i poslom. Ipak, nisu svi zauvijek otišli - neki se vraćaju, noseći sa sobom iskustvo i energiju kojom unose novi život u staro selo.

“Naše selo je počelo da zamire jedno vrijeme, kao i sva sela okolo. Sad je to malo i stalo, ima tu mladih ljudi, imamo i dječice. Selo kao i svako selo, sada su nam teška vremena, poljoprivreda je mnogo zahtjevna, imamo nedaća koje su nas zadesile. Sve u svemu, živo se”, rekao je Duško Cvijetinović, vlasnik mljekare "Dule".

Istorija Dragaljevca je duboka i slojevita. Selo je nekada imalo svoju opštinu, a danas su tragovi prošlih vremena vidljivi u svakom kutku.  

Jedna od najstarijih škola

Centralna škola "Stevan Nemanja" izgrađena je 1853. godine.

“Ovo je jedna od najstarijih škola u sjeveroistočnoj Bosni po dokumentaciji i crkvenim knjigama koje smo mi uspjeli da prikupimo. Bio sam nastavnik u ovoj školi sedam ili osam godina i nakon toga sam preuzeo funkciju direktora koju obavljam dvije i po godine. Ove godine nažalost nije bio upisan ni jedan prvačić i imamo takvu situaciju u Gornjoj i Donjoj Bukovici. Tendencija pada učenika je svake godine sve više izražena, pa imamo u Donjoj Bukovici da nemamo upisanog ni jednog prvačića”, priča nam Jovica Đokić, direktor OŠ “Stevan Nemanja” Dragaljevac.

U ljetopisu škole zabilježeno je da je 1981. godine u Dragaljevcu prvi razred pohađalo čak 169 prvačića. Broj koji svjedoči o živahnoj, rastućoj zajednici, o selu u kojem su djeca bila srce svakodnevnog života, budućnost. 

“Veoma često nas oslove kao Stefan, ali kao što sam vam pokazao iz ove fotokopije knjižice iz Kraljevine Jugoslavije gdje se ona zvala Stevan Nemanja, pa je to bio narodni naziv u to vrijeme. 1992. godine, nakon pada komunizma kada su vraćali stari nazivi škole, onda su vratili naziv Stevan Nemanja i po tome smo specifični. Poznati smo i po tome što smo jedina škola u Republici Srpskoj koja ima 11 područnih odjeljenja”, Marko Krunić, pomoćnik direktora Stevan Nemanja.

U dvorištu škole stoji skroman, ali značajan spomenik iz rimskog doba, tihi svjedok prošlih vremena koji svjedoči o naseljenosti ovog kraja prije više od dvije hiljade godina.

Ovaj spomenik, kažu nam mještani, nije samo kamen, on je most između epoha, podsjetnik da Dragaljevac nije nastao juče, već da je ovo područje kroz vijekove bilo mjesto susreta kultura, običaja i ljudi.

Vrijedni domaćini

U Gornjem Dragaljevcu smješten je Manastir Svetog Arhangela Gavrila. On nije samo vjerski centar - on je simbol kontinuiteta života, mjesto gdje se tradicija i duhovnost prepliću. Svako jutro, zvuk manastirskih zvona širi se selom, podsjećajući mještane da su njihova vjera, običaji i tradicija ono što ih veže uz ovo mjesto. 

Svaki dan u Dragaljevcu počinje prije svitanja. Poljoprivrednici izlaze na njive, brinući o usjevima i voćnjacima koji su osnova lokalne ekonomije.

Život u selu nije lak, ali ljudi ovdje znaju da trud i rad donose plodove i bukvalno i simbolično. Djeca se igraju između polja, staza i kuća, učeći od starijih kako čuvati zemlju, kako poštovati običaje i kako biti dio zajednice. 

Poljoprivreda u Dragaljevcu nije samo način života, ona je identitet. Njive pšenice, kukuruza, voćnjaci i vrtovi oblikuju ritam svakodnevnog života. Ljudi ovdje rade s ritmom prirode, razumiju cikluse sjetve i berbe, i znaju da svaki plod nosi priču o radu, znoju i trudu.

Sloga mještana

Svakodnevica u Dragaljevcu nije samo rad. Ona je prožeta zajedništvom i tradicijom. Mještani se okupljaju na proslavama, sportskim takmičenjima, kotlićijadama i manifestacijama koje slave život i zemlju. Inicijative mještana često nadoknađuju nedostatke. Zajednički rad na obnovi puteva, proslavama, školskim aktivnostima i poljoprivrednim projektima pokazuje da zajednica može opstati i u modernom svijetu, očuvavši svoje korijene i identitet.

I dok su se nekada mještani Dragaljevca okupljali na seoskim mobama, vašarima i proslavama, gdje su dani prolazili u pjesmi, igri i zajedničkom druženju, a cijela sela odisala živahnošću, danas je sve drugačije. Mladi imaju drugačije afinitete, vrijeme je promijenilo ritam života, a mogućnosti za zabavu i druženje više nisu iste.

Nova iskra života

Ipak, u Dragaljevcu postoji nova iskra života. Turistički kompleks „Čičino Sokače“ nudi mladima modernu vrstu zabave, prostor za druženje i razonodu, ali u srcu svog sela.

Posebnu vrijednost ovoj priči daje činjenica da ga je pokrenuo mladi čovjek koji se nakon godina provedenih u inostranstvu vratio kući.  

Njegov poduhvat pokazuje da se povratak korijenima može pretvoriti u snagu i primjer drugima da se i u selu može graditi budućnost.

“Zbog ljepote i prirode, koja nas okružuje, ja sam zamislio da odemo u neku turističku priču. Putovali smo, obišli dosta destinacija i došli smo na ideju da pokrenemo nešto svoje, a da budemo opet odvojeni od drugih. Mi smo išli na neku drugu priču, da se sjedinimo sa prirodom, da imamo nekog avanturističkog duha. Instalirali smo i zip line, tu je i jahanje konja, šumu smo iskoristili da uradimo stazu u njoj za vožnju kvadova, pa se i to dosta koristi”, rekao je za InfoBijeljinu Darko Stević, vlasnik turističkog kompleksa “Čičino Sokače”.