Od šezdesetak evidentiranih narodnih kola koja se igraju u semberskoj ravnici skoro je polovina nastala baš ovdje i nose imena po nekim ravničarskim toponima, jer ravnicu hoće pjesma i uz šargiju, uz dvojnice i gusle.

Ravnicu hoće i pjesma utroje, učetvoro i upetoro. Hoće je i pjesma s prstom u uvu, jer se tako dalje i jače čuje, ali i pjesme sa prostranih njiva, sa bostaništa, povrtnjaka, livada, pašnjaka, utrina, sa ispašišta i molitvišta - hoće je i pjesma i sa rijeka Save i Drine.

U Semberiju kajda kajdu uvijek stiže, pa se u njoj prepliću i nižu, nadvisuju i roje, ore se i pjevuše. Tako se i sada ore pjesme u Vršanima, Novom, Trnjacima, Kojčinovcu, Crnjelovu, Dvorovima, Brodcu, Suvom Polju...

Ore se i muške i ženske pjesme. Djevojke iz Amajlija pjesmu mole da na vjetru stigne do njihovih momaka na rijeci Savi i da im poruči da ne piju njenu vodu, jer su je zatrovale vile.

Momci iz Novog pjesmom, opet, mole svoju rijeku Savu da im ne oda tajne. Njima pjesma pomaže da olakšaju dušu, pa zato pokatkad podvrisnu kao gladni kurjaci, pociknu i stave prst u uvo i zapjevaju, a na vratovima im nabreknu vene kao guje.

Pjesma hoće i čestite starine obučene u "bijele rubine", sa opancima i dugim šarenim čarapama na nogama, prslukom na grudima i šubarom od jagnjeće kože na glavi. Manirom dobrih domaćina starci pjevaju o vrelim djevojačkim prsima, o momačkoj fruli, o konjima vranim, o...

Pjevaju starci, ali ih i mladi podržavaju, pa zapjevaju stare pjesme, za sada nevješto, ali sve češće.

Ore se tako pjesme, i stare i nove, ali je najjača ona: "Što je sela odavde do Srema - od mojega ljepšeg nema". U Semberiji su nastale i pjesme o djevojci ruži bijeloj, o Leli karameli, o čobanici ljepotici, o kolu i šargiji, o Crnjelovu - selu rodnom, o nevjesti i djeveru, o žutan-travi u Glogovcu...

U semberskoj ravnici se pjeva i kada se ore i sije, sadi i rasađuje, zaliva i plijevi, kada Sava plavi i kada sunce prži. Pjeva se i kada rodi i kada omane, kada se ide na sijelo, ali i na počinak:

-"Oj, đevojko, s kim si noćas zaspala?“

Ravnicu hoće i kolo, pa je mnogo narodnih igara nastalo baš tu. Neka su zaboravljena, ali su obnavljanjem kulturno-umjetničkih društava po selima, ponovo zaigrana.

U Semberiji se igraju stara kola, neka vjerovatno potiču i krajeva odakle su prije više od dvjesta godina stigli preci današnjih Semberaca, uglavnom iz Hercegovine. Kola u ravnici igraju se po broju koraka, a tako se i zovu: dvojac, trojac, četvorak i šestorak. Neke igre imena su dobila po selima - batkovljanka, magnojevčanka, modranka, seljančica, kruščica i slično.

Igraju se i kola uz pjesmu, pa ih najčešće nazivaju po prvim stihovima u pjesmi - "Mala bašta", "Oj curice", "Igra kolo na čekiću", "Ruzmarin", "Derdanka"... Ima i običajnih kola koja se igraju o pojedinim vjerskim praznicima: Lazarevoj suboti, Petrovdanu, Đurđevdanu i drugim.

Neka narodna kola u Semberiji dobila su imena po onima koji su ga prvi poveli ili najljepšem kolovođi - Pantino kolo, Đurđijino kolo, Vukino kolo... Mjesta u selima gdje su igrana kola i sada se nazivaju kolišta, a ponegdje molitvištvima, vašarištima i igrištima. Tačno se zna gdje su kolišta u Donjem Crnjelovu, Kojčinovcu, Golom Brdu, Modranu, Donjoj Čađavici, Ljeljenči, Zagonima, Glogovcu, Meterizima, Balatunu, Popovima, Velinom Selu, Dvorovima, Međašima...

Kola su se igrala i drugim mjestima u selima: u prostranim dvorištima, velikim drvenim magazama, pod trešnjama, u jabučiku, pod hrastovima, na raskrsnicama, u topolicima, u crkvenim portama i na livadama, a vrijeme je učinilo da su kola kasnije igrana u čitaonicama, u domovima kulture i školskim učionicama - a onda stala. Zamalo, pa zauvijek.

Na sreću, zahvaljujući nostalgičarima i ljubiteljima starina kola su "oživljena", pa se ponovo igraju. Novoformirana kulturno-umjetnička društva na repertoaru imaju po pet ili šest autohtonih, semberskih kola, koja su "ravnopravna" sa igrama iz Šumadije, Pomoravlja, istočne Srbije, Vranja i drugih krajeva poznatim po folklornom stvaralaštvu.