Dok prosvetari, roditelji, psiholozi i bezbjednjaci upozoravaju da vršnjačko nasilje postaje sve veći problem, koliko je situacija alarmantna pokazali su upravo sami đaci.

Skoro 700 od 1.000 ispitanih Banjalučana posmatralo je kako njihovi drugari jedni druge vrijeđaju, ponižavaju, guraju, zlostavljaju ili čak prijete i jedni drugima oduzimaju novac, što znači da se gotovo svaki vid nasilja događa pred publikom.

Na pitanje „koja vrsta nasilja je najzastupljenija“ više od 70 odsto ispitanih usaglasili su se da je riječ o psihičkom maltretiranju, oko 20 odsto njih reklo je da je to fizičko nasilje, a bilo je i onih koji smatraju da je sve učestalije seksualno uznemiravanje.

Mjesto događaj najčešće su srednje škole, glavni akteri djeca od 13 do 17 godina, a brutalno psihičko nasilje manje je vidljivo od fizičkog pa često prolazi nekažnjeno, kažu tinejdžeri.

- Druga su maltretirali jer se družio sa djevojkama. Davali mu pogrdna imena, čak je profile na društvenim mrežama obrisao jer nije mogo da trpi komentare. Kad ulazi u učionicu pjevali su svakave pjesme, skandirali nadimke... Sve im je kao bila šala, ali smo on zna kroz šta je tada sve prošao – ispričala je jedna srednjoškolka.

Dodaje da je u školi ranije bio i momak, za čije se roditelje znalo da su imućniji, pa su od njega tražli da im kupuje sokove i sendviče svaki dan.

- Kada im je rekao da neće više to da radi, dodijelili su mu nadimak „stipsa“ i počeli da ga izbjegavaju i vrijeđaju. Mnogo fizičkog i psihičkog maltretiranja ima i oko toga kome se sviđa koji momak ili djevojka, a većina nas se sklanja u stranu jer ne želimo da budemo sledeći – ispričala je ova tinejdžerka.

Upravo psihičko-emotivno nasilje evidentirano je kao najčešće i prema podacima Ombusmana za djecu Republike Srpske. Žrtve nasilja su u većinom dječaci.

Različita istraživanja pokazuju da se nasilje među mladima i djecom dešava u školskom dvorištu, na putu od škole do kuće, te na autobuskim stajalištima.

- Glasine, uvrede i verbalne provokacije znaju da zabole više nego udarci. Djeca su oduvijek znala biti gruba jedna prema drugima, ali mora se znati granica, koja se u poslednje vrijeme totalno izgubila. Ako je neko u stanju da podigne ton na nastavnka, ili ga ucjenjuje, ko zna šta je spreman uraditi vršnjaku – smatra psiholog Slađana Matić.

Dodaje da je to što pojedini snimci i slike nasilja završe na internetu, samo pokazuje koliko djeca ne shvataju ozbiljnost situacije, te ne znaju kako ispravno da reaguju.

- Nažalost, više njih spremo je da prije izvadi telefon i snimiti svađe i tuče, nego da pritrči u pomoć drugaru. To je ono što je postalo stvar cijelog grada, a ne samo kućnog vaspitanja – dodaje ona.

Upravo to smatraju i stručnjaci bliski ovoj oblasti, tvrdeći da se problem može riješiti samo ako su uključeni baš svi.

- Prepuštanje tereta odgovornosti i djelovanja samo jednom učesniku, na primjer, samo školi, samo Gradu ili samo policiji, neće dati očekivane rezultate, niti će doprinijeti smanjenju nasilja nad djecom – navedeno je u Protokolu o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece još iz 2012. godine.

Policijskoj upravi Banjaluka od početka godine prijavljena su dva slučaj vršnjačkog nasilja. U oba slučaja bilo je riječi o fizičkom nasilju, dok psihičko maltretiranje tinejdžera niko nije prijavio.

Slaba edukacija u školama

Omladinci smatraju da banjalučke škole nisu dovoljno uključene u borbu protiv nasilja, a da su upravo one ključne u razvijanju svijesti o ovom problemu.

- Nažalost, edukacija o vršnjakom nasilju u školama u Banjaluci provodi se bez opšteg zajedničkog plana. Njena efikasnost i privlačnost za učenike i nastavnike zavisi od kreativnosti pojedinaca koji organizuju radionice, predavanja ili okrugle stolove – navode u Savjetu omladinskih organizacija Banjaluka.