Iz svakog kamena, iz svakog stabla izbija ponos. Iz svakog čovjeka duhovitost i rječitost. U jednoj osobi čuči i gorštak i vrhunski erudita. To se rijetko gdje može sresti. Tamo je tradicija još uvijek na cijeni, a patrijarhalni odgoj zastupljen skoro stoprocentno. Sve to nema lošu konotaciju. Jedno je poštovanje, a drugo zatucanost. Ovo drugo, koliko se da primijetiti, danas tamo nije zastupljeno. Ti ljudi kada govore, riječi se graniče sa poezijom. Podjednako, to može biti lirska ili epska poezija, zavisi od okolnosti. Kada se nazdravlja, priče se pričaju. Šta reći za Trebinje. Primorski grad kome fali samo malo slane vode. Hlad platana koji liječi umorno tijelo, i krijepi dušu. Pijaca na trgu, koja vraća misli u neka ljepša vremena. Iako je naš, taj grad prosto miriše na Italiju. Gledajući Lastvansko jezero na putu ka Nikšiću, most preko njega, i okolna brda, čovjek se podsjeti reportaža o najljepšim predjelima sjeverne Italije ili Švajcarske. Iz svakog atoma izbija ponos, čovjeku se čini da bi i vrba uspravno stajala na tom terenu. Manastiri Hercegovačka Gračanica, Tvrdoš, Petro - Pavlov manastir, i mnogi drugi, prkosno stoje nad Trebinjem starim gradom, i kao stražari čuvaju njegove stanovnike. Trebišnjica, obližnje Bilećko jezero, stari kameni most, upotpunjuju ambijent koji graniči sa idilom. Grad nije veliki ali je lijep i ušuškan. Rekao bi čovjek koji je tu na nekoliko dana da mu baš ništa ne fali. Mondenski Dubrovnik je na 30 kilometara udaljenosti, kao i aerodrom u Ćilipima. Herceg Novi je neznatno dalje, do tamo ima 40 kilometara. Kažu da poneki stranac, eventualno turistička grupa, zna doći u obilazak Trebinja i okoline. Uz bolji marketing ovaj biser Hercegovine bi mogao biti posjećivan od mnogo većeg broja ljudi, a kada bi jednom došli rado bi mu se vraćali, to je sigurno.

Piše: Stojan Krunić