Ima tih južnoslovenskih zemalјa i pokrajina koje su već na nivou imena u kulturološkom smislu brend, iza čijih imena stoji veliki, kako se to kaže, simbolički kapital. I svaka čast u tom smislu Crnoj Gori ili Dalmaciji, ali teško da su i one unutar te konkretne lјestvice simboličke težine dorasle – Hercegovini. Kad si je onomad Stjepan Vukčić Kosača, vojvoda od Svetog Save, dodijelio titulu hercega, misleći valјda ponešto germanofilno da je ona zvučnija od vojvodske, teško da je mogao naslutiti da će se pokrajina dotad poznatija kao Hum u budućnosti nazivati Hercegovinom.

 

DUVAN

 

U svom magnum opusu, knjizi Karakterologija Jugoslovena, Dvorniković navodi izreku po kojoj „Hercegovina čitav svijet naseli, a sebe ne raseli“; Emir Kusturica se negdje poigrava dosetkom: „U meni se bore čovjek i Hercegovac, plašim se da Hercegovac ne pobijedi“, a jedan je pjesnik ime svog zavičaja poetski i inovativno ispisivao kao: Herc Ego Vina, što bi se reklo: Zemlјa srca, zemlјa jakih individualnosti i zemlјa vina. Hercegovina je, naravno, i zemlјa duvana. Naročito je to bilo karakteristično za pozni devetnaesti i rani dvadeseti vijek.

 

U nekim svojim prozama čija je radnja smještena u epohu Kralјevine Jugoslavije, Mirko Kovač, jedan od paradigmatski hercegovačkih pisaca, potencira značaj duvana za to podneblјe. Ljubitelјi dobre škije znaju da cijene hercegovački duvan: od matorih selјaka, umalo stogodišnjaka, po balkanskim vrletima, do brucoša i studenata hipsterske provenijencije koji pozerski motaju cigarete po pomodnim kafićima.

 

A opet, najveću slavu hercegovačkom duvanu u globalnim okvirima osigurava jedna od najvažnijih ličnosti u istoriji dvadesetog vijeka: Josif Visarionovič Stalјin. Priča o načinu na koji je Stalјin pušio i jedinom duvanu koji je zaista volioo već decenijama je dio njegovih biografija i mora informacija koje istorija posjeduje o jednom od klјučnih državnika modernog doba. Ipak, u skorije vrijeme, a iz perspektive danas vodeće i hegemonistički snažne anglosaksonske kulture, na tu je činjenicu iznova skrenuo pažnju jedan pisac. Riječ je o jednom od najznačajnijih savremenih engleskih pisaca – Džulijanu Barnsu, i njegovom najrecentnijem romanu – Šum vremena.

 

Ovaj roman je u originalu objavlјen prošle godine, a zahvalјujući izdavačkoj kući Geopoetika i prevodiocu Zoranu Paunoviću srpski čitaoci su dobili priliku da ga čitaju praktično istovremeno kao i Englezi. U vrijeme (anti)putinovske histerije, smještanje radnje u Rusiju za vreme SSSR-a može djelovati i kao komercijalno opravdan potez, međutim Barns je i ranije pokazivao veliki interes za tematiku života u socijalizmu, odnosno kraju socijalizma i nastavlјajućoj tranziciji.

 

Cigarete Hercegovina Flor proizvodila je moskovska fabrika duvana „Java“ još i prije revolucije. Fabrika se zvala „Java“ jer je uvozila duvan iz Indonezije. Za Hercegovinu Flor, međutim, uvožen je duvan iz Hercegovine ili je korišten duvan izvorno hercegovački, a uzgajan na Kavkazu kako su ga donijele izbjeglice iz Hercegovine.

 

Nјegov roman Bodlјikavo prase koji bi kao predložak za svoj budući film trebalo da iskoristi Srđan Dragojević bavi se postkomunističkom Bugarskom. Ipak, za Barnsa su životi umjetnika mnogo opsesivnija tema. Napisao je on, između ostalog, roman o Floberu i pripovjetku o finskom kompozitoru Sibelijusu. U središtu njegove pažnje u Šumu vremena ponovo je jedan kompozitor: Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič.