U vrijeme velike ekspanzije izgradnje novih stambeno – poslovnih objekata, Gradski park liči na velika pluća grada, koja mu obezbjeđuju normalno disanje i normalno funkcionisanje. 

U vrijeme velikih vrućina, kao što je to zabilježeno u drugoj polovini juna, u parku  se u isto vrijeme mogu vidjeti i majke sa malom djecom, ali i rekreativci, mlađi i stariji šetači i pobornici zdravog života. Neki od njih samo slijede uputstva svojih ljekara, dok mnogi drugi u parku traže osvježenje i kratak predah od svakodnevnih teških poslova i obaveza.

Gradski park u Bijeljini zasađen je sada već daleke 1891. godine na velikoj ledini, meraji, u centru grada. Na traženje Johana Kajzera, austrougarskog službenika, zaposlenog u opštini na odjelu za uzgoj lovstva i podizanje šuma, opština je odobrila kupovinu raznih sadnica za budući park. 

Parkom su nekada dominirale sadnice platana i kestenova, ali i topola, jablanova, lipa jela, borova, tuja i bukava. Kajzer je dva puta putovao u Beč i Peštu da bi nabavio sve neophodne sadnice. Bijeljinskim parkom svojevremeno su šetali pjesnici, poput Silvija Strahimira Kranjčevića, Jovana Dučića, Osmana Đikića, Dušana Baranina i brojni drugi, znani i neznani. U proteklih stotinu i više godina park je mijenjao svoj izgled, jer je drveće starilo i odumiralo. 

Za mnoge stare Bijeljince park je bio i ostao dio njihove, mislili su nekada, neprolazne mladosti. Svaka nova generacija Bijeljinaca Gradski park doživljava na svoj način, pamteći uvijek one najljepše proživljene trenutke.