Ovo, između ostalog, za "Nezavisne novine" ocjenjuju analitičari, odgovarajući na pitanje zašto među građanima BiH vlada uvjerenje da su odluke koje donose pojedinci ili političke stranke strateške i olako prihvataju da upravo lideri političkih partija predlažu zakone i rješenja, a ne javne institucije.

 

Odbornici, poslanici, delegati, predsjednici i članovi Predsjedništva, svi oni na različitim državnim nivoima izabrani su voljom naroda i to iz desetina političkih subjekata koji tavore na ovom prostoru. Kao takvi, trebalo bi da budu u službi građana od kojih su i dobili povjerenje. Ali u BiH odavno nije tako, jer nerijetko građani su ti koji su u službi političara i stranaka, a na taj način praktično su njihovi podanici.

 

"Nismo postali podanici, takvi smo bili uvijek. U pitanju je sistem vrijednosti bivšeg sistema komunizma u SFR Jugoslaviji, koji je baš takav - podanički, i  koji nikada nije urušen do kraja. Sa druge strane, sistem demokratije, koji je sada na snazi, nikada nije postavljen do kraja. U tom jednom limbu, međuprostoru, gdje su dva sistema vrijednosti, građani, ako ih uopšte tako možemo nazvati jer je za građane potrebna građanska svijest, ne prepoznaju uopšte potrebu da se izjasne ili da pokažu neki revolt, bunt ili nešto slično, naravno u pozitivnom smislu", smatra Mladen Bubonjić, komunikolog.

 

On naglašava da se to može najlakše riješiti putem izbora, na kojima građani treba da kazne političare koji ne ispunjavaju njihove zahtjeve.

 

"Ovdje ne da se ne diže glas da se mijenja sistem, već se i ne postavljaju pitanja", poručuje Bubonjić za "Nezavisne novine" i naglašava da narod/građani moraju krenuti sa aktivnim učešćem u donošenju odluka i zakona.

 

"Moraju biti svjesni da političari njima služe, a ne oni političarima. Ali, nažalost, za to je potrebno vrijeme", smatra Bubonjić.

 

Zoran Krešić, novinar i urednik "Večernjeg lista BiH", za "Nezavisne novine" kaže da je saglasan da je građansko podaništvo navika koja je ovdje ostala iz prošlog sistema.

 

"Dovoljno je analizirati samo državno Predsjedništvo, Vijeće ministara i entitetske vlade. Ako se izuzme Milorad Dodik, svi ostali dužnosnici u institucijama izvršne vlasti doslovno su dizači ruka. Dobar dio problema BiH predstavlja i međunarodna zajednica, koja, gotovo identično kao i stranačke vođe, stvari postavlja tako kao da ništa ne može funkcionirati bez nje, odnosno da je nezamjenjiva. A groblja su puna takvih", ocjenjuje Krešić.

 

I on naglašava da se mi još učimo demokratiji.

 

"Što zbog posljedica rata, ali i nastavka vođenja ratova. Rijetke su iznimke. I moram priznati da postoji različit stupanj razvoja demokracije unutar pojedinih naroda i regija. Republika Srpska i općenito Srbi imaju najmanje 'briga' zato što imaju vlastitu republiku i postoji uistinu politički pluralizam. Zato su i građani u mogućnosti mijenjati vlasti. Doduše, tu mogućnost ne koriste često upravo zbog toga što su visoko na ljestvici nacionalističke teme", ističe Krešić.

 

Dodaje da je situacija u Federaciji BiH daleko složenija.

 

"U Federaciji BiH bošnjačke i hrvatske stranke vode doslovno ratove. U takvim okolnostima nije racionalno uopće govoriti o demokraciji, političkome pluralizmu ili pak mogućnosti da građani mogu razabrati koga birati i za što se opredijeliti", navodi Krešić, koji smatra da je slično stanje i u mnogo razvijenijim demokratijama, ali da smo svakako daleko od takvih društava.

 

Posebno se, nastavlja on, to vidi u primjerima kada političari treba da preuzmu odgovornost za svoje postupke, a građani to nijemo posmatraju.

 

"Političari koji se nađu u institucijama vlasti između preuzimanja 'rizika' da ih netko optuži kako nisu stvari radili po očekivanju 'partije' radije biraju biti tek nijemi statisti. A to im je opet omogućilo stanje u društvu u kojemu ne postoji sustav odgovornosti, niti se vrednuju prema ostvarenim rezultatima. Nego prema partijskim afilijacijama", zaključio je Krešić.