Ne mogu da živim na ovaj način, napisao je u oproštajnom pismu Kurt Kobejn, pjevač i tekstopisac grupe "Nirvana", te začetnika grandž roka i idol generacije X, prije nego što je izvršio samoubistvo 5. aprila 1994. godine.

 

Da je živ, plavokosi i plavooki umjetnik, koji je sa scene plijenio u starkama, pocijepanim farmerkama, kariranim košuljama i kožnim jaknama, 20. februara bi proslavio 54. rođendan i svijet opčinjavao vanserijskim muzičkim talentom.

 

Kobejnov doprinos zauvijek je promijenio zvuk muzike, a on je postao jedan od najuticajnijih među rok muzičarima u istoriji, iako to nije bila njegova namjera - jer, iako je bio svjestan da se njegov status promijenio pošto je "Nirvana" postala jedna od najkomercijalnijih rok grupa u novijoj istoriji, sve je to u stvari bilo u suprotnosti s njegovim načelima.

 

"Kad sam imao 12 godina htio sam da budem rokenrol zvijezda i mislio sam da će to biti moja osveta svim onim sportskim tipovima koji su stalno imali djevojke. Onda sam shvatio, mnogo prije nego što sam postao rok zvijezda, da je to mnogo glupo", Kobejnove su riječi koje govore o nesnađenosti u svijetu slave, nemogućnosti da se oslobodi balasta koji status zvijezde nosi i izađe iz pakla droge.

 

Kurt Kobejn, "beskompromisni, samosvjesni i okorjeli pank rok sljedbenik i vrlo iskren čovjek", kako su ga njegovi savremenici opisivali, rođen je kao prvo dijete automehaničara Dona i konobarice Vendi u Aberdinu, u državi Vašington. U djetinjstvu je s mlađom sestrom Kimberli bio svjedok roditeljskih svađa, a događaj koji je mnogo uticao na Kobejnov život je razvod njegovih roditelja 1975. godine.

 

Kobejnova majka primijetila je da joj se sin tada drastično promijenio i postao povučen. U jednom intervjuu 1993. godine Kobejn je rekao: "Sjećam se da sam osjećao stid, stidio sam se roditelja. Nisam mogao da budem sa prijateljima u školi, jer sam očajno želio da imam onu klasičnu, tipičnu porodicu, sa ocem i majkom. Bila mi je potrebna sigurnost, pa sam se zato ljutio na roditelje nekoliko godina".

 

Dvije sedmice prije nego što je trebalo da završi srednju školu, Kobejn ju je napustio pošto je znao da nema dovoljno potrebnih poena. Majka mu je dala ultimatum da nađe posao ili da se iseli. Poslije nekoliko nedjelja, našao je svoju odjeću u kartonskim kutijama ispred kuće. Istjeran, često je spavao kod prijatelja ili bi se ušunjao u podrum majčine kuće. Kad nije imao gdje da spava, spavao je ispod jednog mosta na rijeci Viška, a to iskustvo ga je inspirisalo da napiše pjesmu "Something In The Way" za "Nirvanin" album "Nevermind".

 

Kada je Kobejnu bilo 14 godina, dobio je prvu gitaru, koju je izabrao kao poklon umjesto bicikla. Pokušavao je da formira bendove sa prijateljima, ali u srednjoj školi često nije imao s kim da svira, pošto njegovi prijatelji nisu bili talentovani. Kasnije, još tokom srednjoškolskih godina, Kobejn je sreo Krista Novoselića, momka koji se bavio pankom, te je pokušavao da ga nagovori da zajedno osnuju bend poslavši mu kopiju demo pjesme koju je snimio. Novoselić je nakon perioda razmišljanja odlučio da pristane, što je značilo početak djelovanja "Nirvane".

 

Bili su to prapočeci grandža (pokret u rok muzici proistekao iz "Nirvanine" andergraund kuhinje, pod uticajem pank roka), mutantnog oblika pank roka koji će postati svjetski trend i muzika još jedne izgubljene tzv. generacije X - generacije rođene između 1967. i 1974. godine.

 

A da bi bili grandžeri, pored vizuelnog izgleda - već pomenutih starki, pocijepanih farmerki, kariranih košulja i kožnih jakni - neophodno je bilo identifikovati se kroz način života: od načina razmišljanja - buntovnički se odnositi prema svemu što je mainstream, živjeti život na jedinstven način, kroz sopstvene sisteme vrijednosti, stavove i norme, do najosnovnijeg, "kleti" se u grandž muziku - muzičku scenu Sijetla i bendove. A svaka grandž priča počinje i završava se mjestom zločina - Sijetlom i glavnim okrivljenim - neprevaziđenim Kurtom Kobejnom.

 

Neposredno pred veliku slavu i bogatstvo Kurt je sreo srodnu dušu. Čim je u jednom klubu 1988. godine vidio pank rok pjevačicu Kortni Lav, tada još nepoznat muzičar rekao joj je da će mu biti djevojka, a ona se samo nasmijala na njegovu izjavu. Ipak, dvije godine kasnije, kada je "Nirvana" već bila popularna, a Kurt postao tiha patnja žena širom svijeta, njih dvoje su uplovili u ljubavnu vezu. Nakon dvogodišnje burne i strastvene romanse, Kortni je ostala trudna, a nekoliko mjeseci kasnije vjenčali su se te iste iste godine dobili kćerku Fransis Bin Kobejn.

 

Veći dio života, pankerski nezavisan, bolno iskren, nepotkupljv i buntovn, Kobejn se borio sa depresijom, hroničnim bronhitisom i intenzivnim fizičkim bolom prouzrokovanim nedijagnosticiranom i neprijatnom bolešću stomaka. Ovaj bol razarao je njegovo emotivno zdravlje i godinama je tragao za njegovim uzrokom. Međutim, doktori nisu mogli odrediti tačnu dijagnozu. Da bi ublažio bolove, počeo je koristiti mikrodoze heroina, ali vremenom je postao je zavisnik.

 

Kako je vrijeme prolazilo, zbog nemogućnosti da se izbori s narkomanijom i bremenom slave, problemi su se nagomilavali. Tokom 1993. godine policija je nekoliko puta posjetila kuću Kobejnovih zbog navodnih dojava da Kurt ima pištolj te zbog svađa između njega i Kortni. Istovremeno, karijera mu je bila u usponu. Nakon uspjeha albuma "Nevermind", uslijedio je i hvaljeni album "In Utero", koji je ujedno i posljednji album koji je Kurt snimio.

 

Tokom turneje u martu 1994. godine u Njemačkoj dijagnosticirano mu je zapaljenje dušnika i grla. Kasnije je utvrđeno da se otrovao prevelikom količinom šampanjca u kombinaciji s tabletama. Nakon ovog slučaja Kortni je govorila o njegovom navodnom pokušaju samoubistva. Samo deset dana kasnije zvala je policiju jer je Kobejn uzeo pištolj i zaključao se u sobu. Službena lica oduzela su mu oružje i pilule, a on je tvrdio da nije planirao izvršiti samoubistvo, već je želio da se sakrije od žene. Nakon ovog incidenta Kobejn je odlučio da se prijavi na rehabilitaciju u Los Anđelesu, ali je već noć poslije preskočio ogradu i napustio centar te se vratio u Sijetl.

 

Električar koji je došao u kuću da instalira novi alarmni sistem pronašao je 8. aprila 1994. godine, u 8.40, Kobejnovo tijelo. Policija koja je stigla do izdvojene kuće u naselju Madrona u Sijetlu, identifikovala je tijelo kao ostatke Kurta Kobejna, a identifikacija je bila moguća samo preko otisaka prstiju, jer je muzičar samoubistvo izvršio jednim hicem iz puške u usta, odnosno s takvim teškim povredama glave i lica da ga drugačije nije bilo moguće prepoznati. Izvještaj obdukcije kaže da je Kobejn umro 5. aprila. Njegovo tijelo je kremirano na zatvorenoj, privatnoj ceremoniji. I danas, 27 godina nakon samoubistva, brojne su i nikada dokazane teorije da se Kobejn nije ubio, nego da je zapravo ubijen.

 

"Ukoliko umreš onda si srećan u potpunosti i tvoja duša nastavlja živjeti negdje drugdje. Ja se ne bojim umiranja. Totalni mir nakon smrti i pretvaranje u nekog drugog je najbolja nada koju imam", govorio je svojevremeno Kobejn, koji i danas važi za jednu od najuticajnijih muzičkih figura 20. vijeka, koja je svojim opusom dospjela na listu besmrtnih.