Srpski pjesnik, koji je ljubavne, rodoljubive i elegične pjesme pisao na čistom narodnom jeziku, u duhu modernog evropskog romantizma, rođen je 28. marta 1824. u Slavonskom Brodu, te se ove godine navršava 197 godina od dolaska na svijet najvećeg romantičara među srpskim piscima. Za kratkog života napisao je 54 lirske i sedam epskih pjesama, dva odlomka epskih pjesama, 28 pisama i jedan odgovor na kritiku.

 

DJETINJSTVO I ŠKOLOVANJE

Pjesnik je rođen kao Aleksije Radičević. Njegov otac Teodor bio je činovnik koji se bavio i prevođenjem književnih djela sa njemačkog jezika. Brankova majka Ruža bila je kćerka bogatog vukovarskog trgovca Janka Mihajlovića. Teodor i Ruža imali su još dvoje djece: sina Stevana i kćerku Amaliju. Porodica se zbog očevog posla 1830. godine preselila u Zemun, gdje je Branko završio pet razreda srpske i njemačke škole.

 

Godine 1836. upisao je Gimnaziju u Sremskim Karlovcima, gdje je završio šest razreda latinske škole. Sedmi i osmi razred Gimnazije završio je u Temišvaru, gdje mu je otac dobio premještaj 1841. godine, da bi nakon dvije godine upisao studije prava u Beču.

 

Već u to vrijeme počeo je da obolijeva od tuberkuloze. Vrativši se u Beč 1849. upisao je studije medicine, kako bi pronašao lijek za ovu bolest, od koje su preminuli mnogi članovi njegove porodice.

 

PJESNIŠTVO

Prije nego što je izašla njegova prva zbirka pjesama promijenio je ime Aleksije u Branko. Počeo je da piše pjesme još dok je pohađao Gimnaziju u Sremskim Karlovcima, već tad na narodnom jeziku. U Beču se družio sa Vukom Stefanovićem Karadžićem i Đurom Daničićem, pa je ideja da djela stvara na narodnom jeziku dobila veliku podršku.

 

Prvu zbirku pjesama objavio je 1847. godine. Radičević nije bio prvi ni jedini romantičarski pjesnik, ali je bio prvi pjesnik koji je pisao na čistom narodnom jeziku, i to u duhu romantizma moderne Evrope. Njegove pjesme bile su pune ljubavi, mladosti, vedrine i žudnje za životom, rodoljublja i vitalnosti. U Brankovoj prvoj zbirci su se našle pjesme "Devojka na studencu", "Putnik na uranku", "Tuđin", "Ajduci", "Vragolije", "Sretan pastir"... Nakon objavljivanja prve knjige, književni kritičari tog vremena zabilježili su da se pojavio jedan gotov, savršen pjesnik.

 

Uprkos bolesti, Branko je i dalje pisao. Godine 1851. izašla je njegova druga zbirka pjesama, koja je nakon radosnog romantičnog tona poprimila izvjesnu dozu elegije. Pored lirskih, u novoj zbirci su se našle i dvije epske pjesme. Ostale neobjavljene pjesme, uključujući i elegiju "Kad mlidijah umreti", koja se smatra jednom od najljepših u srpskoj književnosti, objavio je 1862. godine Brankov otac Teodor. Najpoznatije Radičevićevo djelo zasigurno je pjesma "Đački rastanak", u kojoj je opjevao Stražilovo, Frušku goru, bezbrižne đačke dane koje je proveo u Sremskim Karlovcima, a u kojoj se ogleda i ideja jugoslovenstva.

 

"Oj, Karlovci, mesto moje drago! K'o detence došao sam amo; Igra beše jedino mi blago; Slatko zvah ja med i smokvu samo. Dete malo - goluždravo tiče. Dođe tiče, pa se tu naviče…"

 

PRIJATELJSTVO SA VUKOM STEFANOVIĆEM KARADŽIĆEM

Intenzivno se Branko družio sa porodicom Vuka Stefanovića Karadžića. Na jednom od tih druženja upoznao je Vukovu kćerku Vilheminu Minu Karadžić, obrazovanu i talentovanu djevojku. Govorila je srpski i njemački jezik, prevodila književna djela, te učestvovala u raspravama koje su u kući Karadžića vodile značajne ličnosti poput Jerneja Kopitara, Đure Daničića i Petra Petrovića Njegoša.

 

Tom prilikom rodilo se prijateljstvo između Vukove kćerke i mladog pjesnika, koje je trajalo sve do njegove smrti. Pojedini istoričari tvrde da je Branko bio zaljubljen u Minu, te da ga je ta ljubav inspirisala da joj napiše pjesmu "Pevam danju, pevam noću", koju je kasnije otpjevao Zdravko Čolić. Takođe, prema tvrdnjama istoričara, Radičević iz poštovanja prema njenom ocu nije želio Mini da iskaže ljubav, a zbog svoje bolesti nije želio nikoga da vezuje za sebe. Ipak, djevojka je postala njegova muza, a pjesma "Pevam danju, pevam noću" je zajedno sa Brankovom posvetom pronađena u njenom dnevniku.

 

U njenoj slikarskoj kolekciji nalazilo se i nekoliko pjesnikovih portreta, a nakon što je umro Mina je napisala tekst "Sećanje na Branka".

 

SMRT

Pjesnik je preminuo 1. jula 1853. godine u bolnici u Beču. Bolničarka koja je bila uz Branka opisala je njegove zadnje trenutke: "Oko pola deset zazvoni i ja uđem u sobu i zapitam šta želi. Pomozite mi, reče Branko - da se okrenem duvaru. Učinim po želji i pokrijem ga, a on će na to: 'Leben Sie wohl!'"

 

To su bile posljednje Brankove riječi upućene bolničarki na njemačkom jeziku, kojima joj je poželio sve najbolje u životu prije nego što je izdahnuo.

 

Sahranjen je u Beču, ali njegovoj sahrani nije prisustvovao otac Teodor koji je u to vrijeme živio u Temišvaru, ali nešto kasnije podigao je Branku skroman spomenik u Beču. Njegova želja je bila da bude sahranjen na Stražilovu, a nakon nekoliko neuspjelih pokušaja Srpska omladina mu je 1883. godine ispunila tu želju. Na tridesetu godišnjicu smrti velikog pjesnika njegovi posmrtni ostaci premješteni su na Stražilovo, a dvije godine kasnije Karlovčani su mu podigli spomenik u obliku piramide koji je projektovao Svetozar Ivačković, a u njega je uzidan kamen iz različitih krajeva tadašnje zemlje.

 

Dva donja stepenika napravljena su od topčiderskog kamena, a treći od kamenih kocaka Fruške gore, Dinare, Kleka, Lovćena, Plješevice, Vršačkog Brega, Velebita i Avale, što simbolizuje svesrpski duhovni prostor osvijetljen njegovim pjesništvom.

 

Na sredini piramide iscrtan je krst, a u podnožju spomenika nadgrobna ploča prenesena iz Beča na kojoj je ispisano: "Mnogo hteo, mnogo započeo, čas umrli njega je omeo! Branku - srpski narod". Tokom Drugog svjetskog rata spomenik je srušen, ali je obnovljen uoči obilježavanja stogodišnjice pjesništva Branka Radičevića. Mnoge ulice, trgovi, škole i biblioteke danas nose njegovo ime, a u njegovu čast dodjeljuju se brojne književne nagrade.

 

Htio je Branko "dugu da sa neba svuče", ali smrt ga je na tom putu zaustavila. Ipak, ono što je stvorio za svog kratkog života, koji je trajao svega 29 godina, ostalo je kao dio duge sa plavetnog Brankovog neba. Vrijeme prolazi, ali Brankova pjesma ostaje vječno.