Bijeljinski „Žitopromet“, najveći mlinsko – prerađivački kapacitet u ovom dijelu Republike Srpske, već godinu dana je van pogona. U proteklih 58 godina ovo mlinsko – prerađivačko preduzeće je svake godine, u ovo doba, dočekivalo na desetine i stotine traktora i kamiona koji su dovozili pšenicu namijenjenu za otkup ili skladištenje.

Silosi „Žitoprometa“ raspolažu,  inače, najvećim skladišnim kapacitetom i oni su za ratare decenijama predstavljali sigurnost, jer su znali da postoji mjesto gdje mogu uskladištiti svoju pšenicu. Otužno ovih dana djeluje slika koju smo zabilježili u krugu „Žitoprometa“. Krug je zarastao u travu, kapije su zamandaljene, vaga ne radi.

Radnici su već izgubili svaku nadu da će se pronaći iole prihvatljivo rješenje za njihov status. Kao po navici, svakog ponedjeljka oni dođu u fabrički krug, u nadi da će se nešto proimijeniti, iščekujući da se dogodi nekakvo čudo i da se proizvodnja ponovo pokrene.

Dušan Tomić, predsjednik Sindikalne organizacije u „Žitoprometu“, iskreno i bez uvijanja, kaže da mu sada puno teže pada to da pogleda u oči vrijednim i čestitim semberskim poljoprivrednim proizvođačima, pogotovo onima  iz semberskih sela u kojima nema privatnih mlinova. Oni ga svakodnevno zovu i pitaju, šta da rade sa svojom pšenicom.

Da je Gordijev čvor između većinskog vlasnika, radnika i potencijalnih investitora trebalo odavno rasplesti i ne dovoditi se u bezizlaznu situaciju dan ili dva uoči žetve, sada je jasno svima onima koji se iole razumiju u zakone ekonomije. A, da su ekonomski rezoni i prava radnika poštovani, do svega ovoga vjerovatno nikada ne bi ni došlo.