Franjevački samostan u Bijeljini prvi put spominje popis kustodija bosanske vikarije od B. Pizanskog, nastao prije 1378. godine. Tu se između osam samostana u mačvanskoj kustodiji spominje samostan u Bijeljini (Biblina). Među tim samostanima spomenut je još i samostan „Svete Marije u Polju“ (S. Mariae in Campo). Jelenić, koji donosi ovaj popis od Eubela ne objašnjava gdje se nalazio ovaj poslednji samostan. U znatno kasnijem sačuvanom popisu istih kustodija iz 1514. godine, koji donosi D. Mandić, spominje se ponovo samostan „S. Mariae Campaniae“. Tu nema više spomena o onome samostanu u Bijeljini (Biblina). Mandić, međutim ovaj samostan „S. Mariae Campaniae“ ili „S. Mariae Campo“ kaže da se nalazio kod Bijeljine, ne navodeći pri tome izvore, očito, iznoseći svoje vlastito mišljenje. To Mandićevo stavovište preuzeli su i drugi. 

Prema tome izgledalo bi da se u Bijeljini  (tj. bijeljinskoj župi) nalazila nekada dva franjevačka samostana. Oba spominje popis Pizanskog, dok u popisu iz 1514. Godine spominje se samo onaj  „S. Mariae Campaniae“. Kr. Draganović, iako je u citiranom djelu, prilogu uz svoju istorijsko-statističku kartu prihvatio tumačenje Mandićevo, ipak na karti nije upisao u Bijeljini dva samostana nego samo jedan, označivši i njegovo vrijeme (XIV – XV vijeka) i prema tome ukazao da je mislio na onaj „Biblina“ iz popisa Pizanskog.

Ako se samostan „S. Mariae Campaniae“ nalazio kod Bijeljine, i ako se spominje još 1514.godine, odnosno neposredno pred dolazak Turaka, trebalo bi da ga spominju i prvi turski popisi, međutim, turski izvori bijeljinski samostan uopšte ne spominju. Ni u sumarnom defteru iz 1533. godine, niti u detaljnom defteru iz 1548. godine, kao ni u kasnijim popisima o „kilisi“ (kako turski izvori nazivaju i crkvu ili samostan), nema nikakvog spomena, bilo u samom Četvrtkovištu, bilo u kojem drugom selu bijeljinske nahije. Isto tako se ne spominju sveštenici, odnosno redovnici (ruhban). 

Crkva, odnosno samostan „S. Marije“ zaista je postojao na toj strani, ali ne u bijeljinskom nego u susjednoj, korajskoj nahiji. U detaljnom popisu zvorničkog sandžaga iz 1548. godine spominje se u sastavu timara Murata, hatiba i imama u tvrđavi Srebreniku jedno selište (mezra) u korajskoj nahiji na kojem se nalazila „crkva Sv. Marije“. 

O toj crkvi u defteru kaže se doslovno: „Mezra crkve Sv. Marije u blizini sela Bilog Potoka u korajskoj nahiji. To su zemljišta kojima raspolažu ne samo stanovnici sela Bilog Potoka nego i redovnici (sveštenici). Umjesto ušura od žitarica, plaćaju 120 akči.“ 

Selo Bili Potok danas ne postoji, ali postoji potok Bijela  ili Bijela Rijeka koji protiče kraj samog Koraja s njegove istočne strane. U dolini tog potoka kod Koraja postojalo je, sigurno, i selo Bili Potok, u čijoj se blizini nalazila crkva, odnosno samostan „Sv. Marije“.

Bijeljinski samostan

Kakva je sudbina bila  bijeljinskog samostana (Biblina), ne nalazi se ništa u izvorima.Taj samostan je nestao prije 1514. godine, jer ga popis iz te godine  koji donosi Mandić ne spominje. U turskim izvorima takođe nema traga o njemu. Vjerovatno je postoja  još početkom XVI vijeka, ali s obzirom na stanje koje je bilo u toj krajni do turskog osvajanja, mogao je nestati prilikom akindžijskih provala i haranja.

Gdje se nalazio spomenuti samostan, nije utvrđeno. Malo je vjerovatno da se nalazio baš u samom Četvrtkovištu. 

Izvj esna toponomastika u okolini donekle upućuje na nekadašnji samostan. Naime, nazivi sela sjeveroistočno od današnje Bijeljine: Popovi, Dvorovi i Petrovo Polje donekle ukazuju da bi nekadašnji franjevački samostan mogao biti na toj strani, iako sam položaj tih sela o tome ne govori. Naročito na to ukazuju turski nazivi sela Popovi: „Poipovi ili Zvonaš selište“  (Papazlar nam-i diger Izvonaš Selište). 

Kako je ovo dosad najranije pominjanje toga sela, ne možemo znati da li se ono tako nazivalo i u periodu prije dolaska Turaka. lzvjesne okolnosti govore da je naziv „Popovi“ nastao u  prvo vrijeme turske vlasti, kao oznaka sela gdje su nekada popovi bili. 

Naime, ako je tu bio spomenuti samostan i uništen oko 1512. godine, do popisa u kome se to selo prvi put spomirije, tj. do 1548. godine, proteklo je 36 godina. U tome međuvremenu to mjesto je moglo biti prozvano novim imenom, „Popovi“. Karakteristična je i činjenica što su sva druiga sela ove nahije u turskim popisima zabilježena pod svojim pravim nazivima, tj. onako kako se u narodu nazivala na našem jeziku: Četvrtkovište, Grm Selište, Gojsal Selište, Dunjevac ili Gunjevac itd, dok je isključivo ovdje ime „Popovi“ ubilježeno u prevodu na turskom jeziku, kao „Papazlar“, i to u svima popisima, pa bi i to moglo značiti da je taj naziv nastao kasnije. Međutim, drugi naziv ovog sela „Zvonaš Selište“ zabilježen je nepromjenjeno, što bi ukazivalo da je stariji. I ovaj naziv isto tako jasno upućuje na nekadašnje postojanje zvonika, odnosno crkve.