Republika Srpska
17.11.2023.
09:09
Fotograf za sahrane je Kristinin posao - "Moja slika je posljednji trag te osobe da je bila među nama"
Izvor: srpskainfo.com
0
Podijeli
Kažu da fotografija govori više od rIJeči, da je svojevrsno svJedočenje o trenucima, uglavnom onih lIJepih i dragih. Bez fotografije, vremenom bismo zaboravili na mnoge trenutke, a iako se onih bitnih sJećamo, uvijek nam znači kada je vidimo ovekovJečenu.
Međutim, iako fotografi većinom fotografišu lIJepe stvari, Kristina Popović želi da bude sa ljudima u najtežim trenucima i da im pomogne da zabilježe posljednje uspomene. Njen posao je zaista neobičan fotografiše sahrane, piše Blic.
– Kada umre neko poznat, svi na sve strane u medijima, na društvenim mrežama pokušavaju da pronađu fotografije sa sahrane, ko je tamo bio, šta se dešavalo. Pa zašto onda osuđuju kada fotografišem sahranu nekog ljudima zaista važnog i bliskog? – upitala je ona.
“Posljednji kadar je kraj, ta osoba više nije sa nama”
Uprkos tome što ne poznaje ljude čije sahrane ovekovječuje, nije joj lako ni poslije toliko godina kada treba da ode na takav događaj. Kako je ranije ispričala, jedna od najtužnijih momenata na sahranama joj je kada se ljudi opraštaju od pokojnika.
– Druga najtužnija stvar je kada ubace sanduk u raku i onih prvih pet–šest lopata zemlje kada padnu, taj odjek koji prave. Onda se to zatrpava, ja sve vrijeme slikam, od prvog do posljednjeg kadra. Taj posljednji kadar je kraj, ta osoba više nije sa nama. Moja slika je poslednji trag te osobe da je bila među nama – objašnjava Kristina.
Kako je ranije rekla, na tu vrstu fotografije gleda kao umjetnost. To objašnjava time da “nije lako uhvatiti trenutke i napraviti priču koja ožalošćenima ostaje za cijeli život”.
“Moj posao je kao sveštenikov”
Često joj treba i nekoliko dana da potpuno “ozdravi”. Nekada joj se desi da misli o nekoj sahrani, ali se i desi da tri dana plače.
– Volim da u materijal stavim i muziku, jer muzika je ta koja nas dočekuje, prati kroz život i ispraća i mnogo je “lijepo” kada na sahrani imamo muziku da upriliči čitav taj događaj. I porodice često traže pjesmu koju je pokojnik volio ili koju je porodica voljela. I dok radim, ja slušam tu muziku koju treba da ubacim i bude mi jako teško, mnogo plačem. Dok ne predam fotografije, ja posao držim u sebi, a nekada su mi potrebna i dva do tri dana da sve to sredim – ispričala je ona ranije, te svoj posao uporedila sa poslom sveštenika.
– Volim da u materijal stavim i muziku, jer muzika je ta koja nas dočekuje, prati kroz život i ispraća i mnogo je “lijepo” kada na sahrani imamo muziku da upriliči čitav taj događaj. I porodice često traže pjesmu koju je pokojnik volio ili koju je porodica voljela. I dok radim, ja slušam tu muziku koju treba da ubacim i bude mi jako teško, mnogo plačem. Dok ne predam fotografije, ja posao držim u sebi, a nekada su mi potrebna i dva do tri dana da sve to sredim – ispričala je ona ranije, te svoj posao uporedila sa poslom sveštenika.
– Danas mogu da slikam i svadbu, i sahranu, i krštenje. Isto kao i sveštenik. On i vjenčava, i krsti, i ide u kuće da isječe kolač za slavu i čita opelo – kaže Kristina.
Fotografija u genima
Fotografija je Kristini u genima, a svoj zanat je dobila u amanet jer se istorija fotografije u njenoj porodici “vuče” gotovo 150 godina, od kada je njen deda Cane započeo porodični biznis koji je nastavio da se prenosi sa koljena na koljeno, dok fotoaparat preko njenog oca Nikole i majke Lole nije došao i u njene ruke. Iako se ova porodica bavila fotografisanjem različitih dešavanja i proslava, pored ovekovječavanja nekih najradosnijih momenata u životima ljudi, kao što su krštenja i venčanja, “lična karta” Kristine i njene porodice jeste bilo i fotografisanje trenutaka najveće ljudske boli i tuge na posljednjim ispraćajima i pomenima ljudi.
Od slučajne ponude do životnog posla
Slučajan susret i poslovna ponuda u cvjećari gdje je fotografisala bukete i vijence profilisao je njen umjetnički izražaj.
– Jedan dan dok sam fotografisala u cvjećari došao je čovjek i pitao me čime se bavim. Ja sam rekla da studiram i da se bavim fotografijom. Pita on mene: “'Ćeš da slikaš sahranu?“ Nešto me je presjeklo. Rekla sam, ipak, da hoću. I možda ne bih pristala, ali ja sam cijelog života gledala slike raznih dešavanja, a dešavale su se i sahrane i meni to nije bilo strano. A nevjerovatno je da su me uvijek privlačile te slike kad sam bila dijete. Uvijek me je to interesovalo, tačno sam znala da tu nečega ima, da ću jednom otići u tom pravcu – priča žena nesvakidašnjeg zanimanja.
To svoje prvo prisustvo sa fotoaparatom na nečijem ispraćaju u vječni počinak pamtiće dugo jer joj nije bilo svejedno da prvi put uslika nečije tijelo bez duše.
– Dogovorili smo cijenu i na dan sahrane su oni došli po mene. Tamo u sobi leži mrtav čovjek nekoliko dana, već modar, zelen. Ja razmišljam šta da radim, već mi je zlo. Bila mi je frka, nisam bila baš mala, imala sam 19 godina, ali nije mi bilo svejedno jer je bio prvi put. Onda sam razmislila i rekla sebi: “Ma šta me briga, čovjek mi je dobru ponudu dao”. Ja oko na vizir i slikam. On mi kaže: “Ne žali, slikaj sve”. Svačega je tu bilo, njihovi običaji, svako ljubi pokojnika, smještaju ga na traktorsku prikolicu i nose na groblje. Ja sam sve islikala, 11 filmova sam istrošila – prisjetila se Kristina svog prvog angažmana.