"Sam u kući" je neizbježan dio praznika i postao je tradicija bez koje Božić jednostavno ne može proći.

 

Postoji više faktora zbog kojih je upravo ovaj film postao božićni klasik, ali onaj najbitniji je da je to kvalitetan film. On ima odličan i komičan scenario, očaravajuću muziku, domišljate radnje i sjajnog glavnog glumca.

 

Džon Hjuz i Kris Kolumbus su zaista napravili film s kojim se svako može poistovjetiti, a to je upravo i njegova čar zbog koje mu se vraćamo opet i opet iznova. 

 

Napraviti porodičnu priču bez porodice je genijalno samo po sebi, ali realizacija sa šarmantnim Makolijem Kalkinom je još genijalnija. Njegove velike oči, mio glas i dječiji način igre, transformisao je priču u neku drugu dimenziju. On je utjelovljenje svakog djeteta koje poželi u jednom trenutku da njegova porodica nestane kako bi mogao jesti sladoled za doručak, sankati se niz stepenice, puštati glasnu muziku i naravno, raditi raznorazne spačke. Njegov lik, kao i sama priča, budi nostalgiju u gledaocima koja je izrazito bitna za uspjeh i dugovječnost ovog filma.

 

"Sam u kući" svoju dugovječnost može zahvaliti svojom pričom, načinom na koji je ispričana, te elementima feel good žanra. Ovo je film u kojem će se pronaći sve generacije. Svi smo u jednom trenutku htjeli da ostanemo sami u kući i budemo svoj šef, pa nam ovaj film na kratak period to i dozvoljava.

 

Film je nemoguće pogledati a da nemate najveći osmijeh na licu, i da ne osjećate toplinu iznutra. Vraćamo mu se svake godine jer se osjećamo dobro dok ga gledamo, i jer je utjelovljenje prazničnog duha koje starije vraća u djetinjstvo, a mlađe nasmijava do suza. 

 

Božićne pjesme, predivni božićni ukrasi, slatki Kevin, toplina, uzbudljiv zaplet, izuzetna priča i Kevinov kultni vrisak, su i više nego dovoljni razlozi zbog kojeg je film ''Sam u kući'' neizostavan dio svakog Božića.