Pašalić, koji je rođen 1936. godine u Bijeljini, kaže da je u porodici bilo još osmoro braće i sestara, te da je zapamtio kako teške, tako i lijepe periode u životu, međutim, golubovi su bili njegov nezamjenjiv hobi, za koji je uvijek pronalazio vrijeme.

- Od kraja Drugog svjetskog rata do 1955. godine nije se živjelo tako lagodno. Bilo je gladi, oskudjevalo se u svemu... Međutim, kasnije, kako se standard povećavao, bilo je bolje.Neko od prijatelja bi nam poklonio golubove kada dođe u goste i to mi je postala ljubav, sve do danas. Sada ih imam tridesetak, hranim ih svaki dan i tako provodim vrijeme – navodi Pašalić.

Na takmičenja nije išao, ističe da se ne razumije posebno ni u vrste golubova, ali u njima pronalazi razonodu i način da mu brže i kvalitetnije prođe dan.

- Prije desetak godina sam im sagradio ovaj golubarnik, tako da imaju lijepe uslove unutra. Ne puštam ih svaki dan, pogotovo sada u jesen kada zna da zaluta i neka ptica grabljivica. Imam i pet kanarinaca, a nedavno mi je prijatelj donio grlice, tako da mi je u kući često bučno. Ipak, ja to volim. Kao i sve u životu, važno je da te neka stvar zanima. Možeš dobiti najvrijedniji poklon, ali ako to ne voliš, ne znači ti ništa – dodaje Pašalić.

Fikret je radni vijek proveo najprije kao knjigovođa u Opštini, zatim u bijeljinskom „Zenitu“, te kasnije u „Panafleksu“. Kaže da je srećan jer ima djecu i unuke, a svoje penzionerske dane nastaviće da provodi onako kako je navikao – uz gugutanje golubova i cvrkut drugih ptica koje su čest gost u njegovom dvorištu.