Jedan TikTok autor objasnio je zašto je to tako i koja su to vjerovanja duboko ukorijenjena u našem narodu.

– U srpskom narodnom vjerovanju ogledalo nikada nije bilo samo predmet. Ono nije služilo samo da čovjek vidi sebe, već i ono što stoji iza njega. Zato se govorilo da je ogledalo “tanak zid između svijetova”.

Kada bi u kući neko umro, prva stvar koju su stariji činili bila je da prekrivaju ogledala, često bijelim platnom ili peškirom. To se nije radilo iz straha, već iz poštovanja prema duši koja se upravo odvaja od tijela. Vjerovalo se da duša, u trenutku smrti, ne zna odmah da je napustila ovaj svijet. Luta po kući, traži poznato, traži svjetlost. Ako bi u tom trenutku ugledala svoj odraz u ogledalu, mogla bi da se zadrži, da se “uhvati” u slici, nesposobna da ode dalje, navodi autor “Metal.chef0”

Kako piše, postojalo je i drugo vjerovanje da ogledalo može da udvostruči smrt.

-Ako se pokojnik vidi u ogledalu, vjerovalo se da će uskoro još neko iz kuće poći za njim. Zbog toga se ogledalo zatvaralo, okretalo ka zidu ili prekrivao svaki sjajni odraz, pa čak i stakla na ormarima – piše on.

U nekim krajevima Srbije, naročito u istočnoj i južnoj Srbiji, vjerovalo se da ogledalo može da postane prolaz. Ne prolaz za žive već za ono što ne treba da ostane. Zato se u kući nije pjevalo, nije gledalo dugo u svoj odraz i nije se noću palila jaka svjetlost ispred ogledala. Voda se prosipala, prozori su se kratko otvarali, a tišina je bila obavezna. Sve je imalo jedan cilj: da se duši pokaže put, a ne prepreka.

“Običaji u posljednjih 15 godina eksplodirali”

Nije rijetkost da se u kući pokrivaju sva ogledala, čak i ako pokojnik nije umro u kući, niti je u njoj bio kovčeg, kako se ne bi video dokizlazi iz kuće. U nekim mjestima običaj je da se ti peškiri ne skidaju 40 dana, dok se negdJe svjetlo ispred kuće 40 dana ne gasi.

Etnološkinja Vesna Marjanović govoreći ranije Telegraf ispričala je da je krajem 20. vijeka sve manje na terenu nailazila na narodne običaje na sahranama, ali da je to, posljednjih 10 do 15 godina “eksplodiralo”.

-Nisam sigurna šta se desilo, da li se pojavio taj strah od “kazne pokojnika”, da on neće da bude zadovoljan na onom svijetu i da se sada ponovo upražnjava sve ono što su ljudi kao djeca slušali u pričama. Vjera da se živi na onom svijetu i da je sve ono što je čovjeku potrebno u ovozemaljskom životu, da će mu veći deo toga biti potreban i “gore”. Zato se stavljaju novac, lijekovi, proteze. U selu uglavnom novac stavljaju na kovčeg, ako neko ima skorije umrlog da mu pokojnik ponese. Vjeruje se u to putovanje do onog svijeta – objašnjava.

Lavor sa vodom se, u nekim domaćinstvima, stavlja ispod stola na kom stoji kovčeg jer se vjeruje da se telo cijedi, a nerijetko se pokrivaju ogledala.

– Duša, ako se ogleda, ako se vidi u bilo čemu što ima refleksiju. To ne moraju da budu samo ogledala, već i televizor i sva stakla koja imaju odsjaj, a pokrivaju se jer se vjeruje da će pokojnik, ukoliko vidi svoj odraz, da se vraća ili da će još nekoga da povede sa sobom. To je jedan od razloga, da duša izađe iz kuće. Zato se otvaraju sva vrata i prozori da duša izađe, naročito u selima. Lavor se stavlja jer se vjeruje da tečnost izlazi iz tijela. Obično je to lavor kojim je okupan pokojnik, odnosno voda kojom su ga prebrisali. Namjena te vode zavisi od kraja do kraja. Negdje služi u magijske svrhe, negdje se baca tamo gdje se ne ide, u neki kraj dvorišta kojim se ne korača. U urbanim sredinama to nisam ni viđala, ljudi umiru u bolnici i sasvim je drugačije – objasnila je ona.

Zato se i danas, čak i kada ljudi ne znaju razlog, u mnogim kućama ogledalo i dalje prekriva “jer tako valja”. Ne iz straha. Ne iz sujeverja. Već iz poštovanja prema onome što se ne vidi, ali se osjeća.