"I u snu brojim, ne vidim dobro, zato moram brojati. Kada se zabrojim, kada Živko progovori ili nešto upita, on me pomete pa zaboravim. Onda param pletivo pa sve iznova", priča nam Borka. Živko je njen muž. Priljubio se uz nju i uz debelo kestenovo stablo.

"Ni njemu nije vruće", dodaje Borka, vidjevši da se svi znoje, a samo se ona i Živko obukli kao da je kasna jesen ili početak zime.

"Nama nije vruće, kažem ti. Ja sam žive muke propatila, promrzla dok sam još cura bila čuvajući stoku u planini", objašnjava naša sagovornica, čas pogledajući u nas, čas u vozila koja tutnje bez prestanka, žurno, ubrzano, a rijetko zaustavljaju. Lišće na kestenu treperi, a cvrčci se oglašavaju odnekud iz žitnih polja. Pripeklo.

"Ovdje propiruje vjetar, duva iz ovih polja, iz Rogolja, pa oko kestena zavija i ode dalje prema Lamincima. Pod kestenom je uvijek svježe. Samo je zimi problem kad počne da zviždi, a prozori treskaju. To je valjda neka bura koja ne da snijegu da pada, nego ga nosi, ne znam ni ja kuda. Zimi je ovdje hladnije nego na Vlašiću", teoretiše Borka vremenske uslove i lijevčansku klimu.

"Ko se ovdje smrzne preko zime - taj se ne može zgrijati do Svetog Ilije", dopunjava Živko. Njih dvoje su iz Donjeg Vakufa u Lijevče polje doselili krajem rata. Sa njima je bio sin, ali se osamostalio.

"Sin ne radi, bole ga leđa. Ima curu u Beogradu, viđaju se, ali se nikako ne ženi i to me sekira", žali se Borka, pričajući naglas ono što je tišti i brine.

Nastanili su se te 1995. godine u seoskom domu u Rovinama. Ovdje je bio izbjeglički centar. Vremenom svi su se snašli i otišli odavde. I Borka je dobila smještaj u socijalnoj zgradi u Novoj Topoli, ali se vratila. Ovdje ima mjesta za baštu, a pod kestenom je navikla. Navike se, opet, teško odreći. Plete i priča…

"Ovdje me vijek prošao, u domu. Tu su nekada, pričaju mještani, bile igranke i priredbe, zabava, a sada sam ja glavna, i ovaj moj nesrećni Živko, vrag mu pamet okrenuo kud ne treba."

"U domu, a ne znaš ni igrati ni pjevati, samo znaš pričati", ubacuje se Živko u razgovor, pomalo bojažljivo i tiho, prekidajući Borkin monolog.

"Znam kukati i svoje jade pripovijedati. E da to ima ko slušati, takve priredbe ne bi bilo nadaleko", uzvraća Borka te nastavlja…

"Ko bi pomislio da ćemo Živko i ja biti jedini stanari, da ćemo tu živjeti, na pozornici, a ne znamo ni igrati ni pjevati, kukala nam majka", opisuje Borka svoj status i životnu sudbinu. Živko sluša, uglavnom ćuti, ponekad se blago nasmiješi ili zavrti glavom u znak čuđenja ili odobravanja.

"Pošto priglavci? Kupuje li ih iko na ovoj vrelini? Svi bosi idu, ni čarape tanke ne nose. Kome trebaju debeli priglavci", pitamo i konstatujemo, tek da Borku podstaknemo na još jednu temu…

"Juče sam prodala dva para priglavaka po 10 maraka. Danas niti jedne - niko ni da stane, ni da upita", odgovara ekspresno. A onda reče:

"Ja mislila da si ti stao da kupiš priglavke, a ono - slikanje. Dobro je i to", sugeriše. Poslije toga prodala je prve priglavke, našarane po vakufskim motivima. Jedan par je 10 maraka, priglavci 15.

"Ne vidim dobro, a naočale mi se raspale. Nekako ih postavim i ne mrdam mnogo, ne pogledam desno niti lijevo jer spadaju. Ni slušnog aparata nemam, a trebao bi mi. Nemam ja pomoći niotkuda, patim se kao Isus Hrist cijelog života", veli Borka. Plete i kao da nam se ispovijeda. Voli da je neko sasluša te da s bilo kim podijeli svoju tugu i nedaću. Poslije, kaže, bude joj nekako lakše.

"Opterećena sam svačim, propatila, izubijana... Padala sa voćki, sa drveća, radila teške poslove. U djetinjstvu imala naopaku maćiju. Kada sam se udala - bilo mi još gore. Živko pio ko Rus. Ubo me nožem u koljeno kada smo u Vakufu bili. Bolje da ne pričam. Svi su mene tukli. Dobro je da sam živa, ikako, nekako... Imam posljedice od teškog života, problem sa sisnom (štitnom) žlijezdom, a imam i onu bateriju (bakteriju) na želdacu (želucu). Ma pusti, da ti ne pričam svoje jade. Kada se zapričam, onda se u pletenju pometem."

"Živko, piješ li sada", upitasmo.

"Ne pije on sada. Bio kod doktora, zabranio mu i piće i duvan. Ne smije. Dobio na pluća, pa teško diše. Doktor mu rek'o ako bude pio da ode Bogu na istinu. Prep'o se Živko pa poslušao doktora", opet će Borka, ne čekajući da Živko odgovori. Tek poneku riječ uspijeva da izusti.

"Dobro se osjećam, neću više piti. Čvrsto sam odlučio", dodaje.

"Sve što je imao - on je popio. Koliko god je mogao pio je. Sada sve prošlo i proteklo. To je pravi odgovor, nesrećnog Živka koji mi je život uništio", odlučna je Borka i kritički raspoložena prema svom životnom saputniku. Prije rata živjeli su u Blagaju kod Donjeg Vakufa. Živko je radio u pilani, a Borka plela, vezla, štrikala i svoje rukotvorine najčešće prodavala na pijaci u Bugojnu.

Ispričasmo se. Tako. I svako o svome poslu, svojim putem. Borka nastavi da plete, Živko pridržava klupko, sunce prži, asfalt se topi, automobili promiču. Samo se poneko zagleda u dugačku klupu na kojoj su priglavci i debele čarape raznih boja i šara pa nastavi dalje.