Televizija, radio i internet portali nemaju precizno rješenje, osim što svakodnevno slušamo da nam slijedi globalna kriza i da veliki broj stanovništva ostaje bez posla. Kao da ponovo dolazi vrijeme siromaštva iako se vjerovalo da u savremenom svijetu neće biti gladnih. Nelogično da velike metropole, moderna industrija i razvijeni zdravstveni sistemi, kao stubovi fenomena globalizacije ne mogu da obezbijede osnovne potrebe i zaštite narod. Svijet ne pamti vrijeme u kojem se Vaskrs nije dočekivao u Hramovima. Mnogo je zla protutnjalo našom planetom, ali Hramovi nisu bili zatvoreni. Štaviše, indirektno nas prepuštaju samim sebi, da se borimo kako znamo i umijemo.

Posmatrajući globalizaciju kao autobus, mnogi od današnjih generacija žurili su da što prije uđu na prednja vrata, vjerujući da su sve svoje probleme time riješili. Nisu razmišljali čega se sve odriču. Prioritet im je samo materijalna egzistencija. Sada, kada nas je pokosio nevidljivi virus i prijeti nam globalna ekonomska kriza, izgleda da iz autobusa izlazimo pognute glave, pocijepanih i praznih džepova, na poslednja vrata, zabrinuti da se nemamo gdje vratiti. Mnogi će se uhvatiti za glavu i zapitati šta se to dešava?! Zbunjeni i uplašeni kao da priželjkujemo da se nekim čudom sve vrati kako je nekada bilo.

Mi smo žurili u globalizaciju jer smo slušali priče da se prije teško živjelo. Danas, kada stojim snužden, nemoćan bez vizije kako naprijed, pred očima mi samo slika đeda sa nakrivljenom kapom i osmijehom na licu. Mi ne nosimo kape, odrekli smo se naših šajkača. Jedno vrijeme smo nosili kačkete i šešire, a danas nemamo ni to. Sjećam se dobro, kada smo naše stare zvali da dođu u grad da žive, njihov odgovor je bio, zašto da dolaze kada na selu imaju sve. Nadovezali bi se tvrdnjom da ne bi mogli izdržati ni jedan dan. Jednostavno, asvalt ne može da obezbijedi egzistenciju i sigurnost. Jesu li oni tada nešto znali što mi sada ne znamo?! Pokušavajući da sagledam njihovu viziju života uporedio sam ekonomiju prije i sad. Ekonomiju sam izabrao jer je ona dobar pokazatelj kvaliteta života.

Jedna od definicija koja najbolje oslikava ekonomiju nekada jeste kapa, odnosno šajkača. Šajkača predstavlja karakter našeg naroda (društva). Zato su je ljudi nosili sa ponosom, srećni i zadovoljni. LJudi tada nisu bili razjedinjeni i otuđeni. Nisu nastupali individualno stavljajući u prioritet lični interes u odnosu na interes društva. Težilo se društvenoj egzistenciji čovjeka. Svako ko je nosio šajkaču za prioritet je imao istoriju, običaje, navike, kulturu i tradiciju svog naroda.

U ekonomskom smislu - borio se za stabilnost i sigurnost svakog člana društva, u duševnom smislu - psihički mir bez stresa, u duhovnom smislu - Vjeri je prilazio kao motivaciji za sve što radi, a u biološkom smislu - bio je okrenut  društvenoj egzistenciji i razvoju. Tako sjedinjen sa Bogom i prirodom, sada razumijemo zašto nije žurio u grad, već je želio da što duže ostane na svojoj zemlji kako bi ubirao plodove svog rada sa svoje zemlje, udisao čist vazduh i pio bistru vodu. Novac nije puno vrijedio i nije se težilo lakoj zaradi. Ekonomija se zasnivala na proizvodnji materijalnih dobara koja su omogućavala društvenu egzistenciju čovjeka. Čovjek je imao svoju zemlju, istoriju, običaje i navike po kojima je bio prepoznatljiv i to je pokušavao da prenese sa koljena na koljeno. Bio je spreman i da se bori za ono što je njegovo, ali se ničega nije odricao. Zato se šajkača smatra simbolom slobode. Slično šajkači i crnogorska kapa oslikava karakter i borbu za slobodu.

Priznavajući sami sebi da se mi toga danas nekako stidimo, nije ni čudo što smo se u globalnom svijetu izgubili. Postali smo bezlični. Odrekli smo se svih vrijednosti koje su bile temelj našeg društva kako bi prihvatili nešto što nije naše. Slijepo smo vjerovali da je u tome sreća. Danas, tumarajući zbunjeno i sa puno straha, niti nosimo šajkaču, niti imamo ekonomiju.

Pune dvije decenije na našim prostorima pa i šire, nacionalna ekonomija u izvornom značenju više ne postoji. Ovo o čemu se danas govori je biznis. On nije nadogradnja ili savremeni pristup ekonomiji. Štaviše, kao instrument globalizacije, on je njen najveći neprijatelj. Filozofija biznisa je da u prvi plan stavi interes pojedinca, a ne društvenu egzistenciju. Nekoliko je događaja koji su u prvi plan stavili biznis. Početkom nesretnih devedesetih godina, proces privatizacije je prvi okidač gušenja državne svojine i nacionalne ekonomije. Mi nismo bili spremni i adekvatno obučeni da prihvatimo procese transformacije naše ekonomije. Kao takvi, nismo puno pažnje posvećivali što nam jedan po jedan nestaju nacionalni standardi i globalni svijet nameće svoja pravila. Drugi korak je uvođenje novčanog odbora i odvajanje naše valute od nacionalne ekonomije (privrede). Stabilnost se vezala za valutu koja nije naša. Iako je nekoliko loših iskustava drugih zemalja koje su prihvatile ovaj sistem, mi se nismo na to osvrtali. Ulaskom u novi milenium kao da smo ušli u globalnu porodicu i konačno našli svoju sreću. Ne trebamo više da se brinemo i razmišljamo jer je ovo savremeni svijet i uređen sistem koji vodi brigu o svakom pojedincu. Mnogi su uzeli otpremnine i poletjeli u porodične biznise.

Pošto nam je finansijski sistem zaokupljen bankama i to stranim, počela su i prva zaduživanja. Prvi talas zaduživanja je bio proces stavljanja nekretnina pod hipoteku i drugi korak reprogram istog kredita. Dodatno zaduživanje i produžavanje roka vraćanja. Dolazimo u situaciju da razmišljamo kako to da u savremnom svijetu mi ostavljamo dugove našim pokoljenjima, a naši stari u tradicionalnom pristupu su nama ostavljali stabilnu i sigurnu osnovu za dalji razvoj. Tu je nacionalna ekonomija izgubila svaki smisao i biznis počeo da preuzima primat. Požurili smo da ostvarimo lak profit misleći da je spas samo u materijalnoj egzistenciji.

Danas, kada smo zarobljeni u četiri zida naših domova, bez posla i načina da se zaštitimo, nemamo ni biznis, a ni zdravlje. Bili su nam interesantni narodi koji su polako naseljavali naše prostore i razvijali svoju ekonomiju. Nismo znali da cijenimo naše, već smo kupovali njihove jeftinije proizvode. Interesantno je da su nam ljepši proizvodi iz uvoza ne znajući njihov stvarni rok trajanja i kvalitet, u odnosu na domaću proizvodnju. U tom trenutku, nismo razumijeli da je njihov cilj prodajom jeftinih proizvoda bio da uguši našu ekonomiju, suzbije naše običaje, navike i kulturu i nametne svoja pravila ponašanja. Činjenica je, da ima i onih koji su u svemu ovome profitirali.

Riječ je o poslušnim i podobnim koji su samo podupirali gušenje naših vrijednosti na uštrb svog ličnog interesa, ne osvrćući se da su ovo postigli uz visok nivo poniznosti i poslušnosti moćnih sila. Treći korak je gubljenje biznisa i samog sebe. Čitamo komentare, pogled u budućnost, kao da nas pripremaju za  novi pristup životu, takozvanoj tehnokratiji. Odvojeni jedni od drugih, možda nam tehnokratija - virtuelni svijet donese i odvajanje od samog sebe. Generalno, nije na vidiku način da se ponovo izborimo za slobodu kako su to radili naši preci i priznamo da smo dobro pogriješili.

Zaključak jeste da biznis za konačni cilj ima globalnu ekonomsku krizu. Ekonomska kriza u ekonomskom smislu treba mnoge od nas da dovede u siromaštvo i u duševnom smislu proizvede psihičku rastrojenost i neurotičnost. Nadalje, u duševnom smislu bogootuđenost. Postajući bespomoćni, čekajući robote, u biološkom smislu suočiti nas sa nestajanjem.

Vjerujući da nada i volja mogu ukazati na put vraćanja stvari u normalu, trebamo ponovo početi vjerovati jedni u druge. Shvatiti da ne možemo jedni bez drugih i da se zajedničkim snagama borimo za oporavak društva i njegovih vrijednosti. Mnogo je toga izgubljeno i prezaduženi smo, ali jedan od načina je prvobitno zaštita poljoprivrede, zatim oporavak nacionalne ekonomije i na kraju uvezivanje vlasti, privrede i ostalih institucija u otvoreni sistem koji će za cilj imati razvoj društva. Vodeći se ovim pristupom, vjerovatno ćemo u nekoj od faza početi sa ponosom nositi šajkače naših predaka.

Piše: Prof. dr Srđan Lalić