On je gitarski heroj broj jedan, pisali su ovako o slavnom Džimiju Hendriksu u prestižnom magazinu "Guitar Player" nakon njegove smrti.

 

Bio je čovjek koji je muzikom mijenjao svijet, a upamćen je njegov citati koji ovu činjenicu potkrepljuje: "Muzika ne laže. Ako išta treba da se promijeni na ovom svijetu, to se može postići samo kroz muziku."

 

Djetinjstvo

Džimi Hendriks rođen je 27. novembra 1942. godine u Sijetlu. Otac mu je bio Džejms Alen Hendriks, kojeg je porodica zvala Al, a majka Lusil Džete. Al je bio uskraćen za odsustvo koje su vojnici dobijali za porođaj supruge - njegov komandant ga je umjesto na odsustvo poslao u zatvor. Dva mjeseca je bio zatvoren bez suđenja, a dok je bio u zatvoru primio je telegram u kojem je pisalo da je dobio sina. Tokom Alovog trogodišnjeg odsustva, Lusil je odgaja Džimija, ali ipak su se o njemu najviše brinuli članovi porodice i prijatelji. Al je dobio otpust od američke vojske 1. septembra 1945. godine, a dva mjeseca kasnije, neuspijevajući da nađe Lusil, otišao je u Berkli, kod porodične prijateljice, i tada je prvi put vidio sina.

 

Nakon povratka iz službe, Al je ponovo počeo da živi s Lusil, ali njegova nemogućnost da pronađe stabilan posao ostavila je porodicu osiromašenom. Oboje su se borili s alkoholom i često se svađali. Porodica se često i selila, odsjedajući u jeftinim hotelima i apartmanima širom Sijetla. Godine 1951, kad je Hendriksu bilo devet godina, roditelji su se razveli, a sud je Alu odobrio starateljstvo.

 

Prvi instrumenti

U osnovnoj školi u Sijetlu sredinom pedesetih Hendriksova navika da nosi metlu sa sobom kako bi oponašao sviranje gitare privukla je pažnju socijalne radnice. Nakon više od godinu dana njegovog "drugovanja" s metlom, socijalna radnica je napisala pismo u kojem je zatražila od škole da iz fonda namijenjenog maloljetnoj djeci Hendriksu kupe gitaru, insistirajući da bi, ako ga ostave bez voljenog instrumenta, mogao doživjeti stres. Njeni napori su propali, a i Al je odbio da mu kupi gitaru.

 

Sredinom 1958. godine Hendriks je nabavio prvu akustičnu gitaru za pet dolara. Svakodnevno je svirao satima gledajući druge i učeći od iskusnijih gitarista i slušajući bluz izvođače. Ubrzo nakon što je nabavio gitaru, Hendriks je osnovao prvi bend, ali bez električne gitare jedva je mogao da se čuje preko zvuka grupe. Nakon otprilike tri mjeseca shvatio je da mu treba električna gitara. Sredinom 1959. godine njegov je otac popustio i kupio mu gitaru. Pridružio se grupi "Rocking Kings", a kada mu je ukradena gitara, nakon što ju je ostavio u bekstejdžu, Al mu je kupio crvenu električnu gitaru.

 

Vojna služba

Prije nego što je napunio 19 godina, vlasti su ga dva puta uhvatile kako se vozi u ukradenim automobilima. Dali su mu izbor - zatvor ili vojska. Izabrao je vojsku, u koju je stupio 31. maja 1961. godine. Nakon što je završio osam nedjelja osnovne obuke u Kaliforniji, premješten je u 101. vazduhoplovnu diviziju u Kentaki. Ali ni tamo nije mogao bez gitare, te je pismom oca zamolio da mu je pošalje. U novembru 1961. godine vojnik Bili Kok prolazio je pored vojnog kluba i čuo Hendriksa kako svira, te bio impresioniran njegovom tehnikom. Kok je pozajmio bas gitaru i njih dvojica su počeli da sviraju i nastupaju zajedno. Godine 1962, 29. juna, Hendriksu je dodijeljeno otpuštanje iz vojske pod časnim uslovima.

 

Karijera

U septembru 1963. godine, nakon što je i Kok otpušten iz vojske, on i Hendriks preselili su se u Tenesi i formirali bend. Nekada je u Sijetlu Hendriks vidio kako Buč Snajps svira zubima, te je i on naučio da svira na ovaj način. Kasnije je objasnio: "Ideja da to učinim došla mi je u Tenesiju. Tamo moraš da sviraš zubima ili ćeš biti upucan. Po čitavoj bini razbacani su polomljeni zubi." Ostao je upamćen i kao ljevoruki gitarista koji je instrumente na kojima je svirao prilagođavao sebi, ali i kao jedini koji je gitaru svirao iznad i iza glave ili na leđima.

 

U januaru 1964. godine, osjetivši da je umjetnički ograničen i frustriran poštovanjem pravila benda, Hendriks je odlučio da sam gradi kraijeru. Od te 1964. godine pa sve do 1966. mijenjao je saradnike, bendove, gostovao na televizijama, potpisivao ugovore, ali ništa od toga mu nije bilo dovoljno dobro.

 

"The Jimi Hendrix Experience"

Do maja 1966. godine Hendriks je za život zarađivao svirajući R&B pa se nakratko pridružio bendu "The Squires" zbog angažmana u jednom od najpopularnijih noćnih klubova Njujorka "Cheetah clubu". Tokom nastupa Linda Kit, djevojka gitariste "Rolling Stonesa" Kita Ričardsa, primijetila je Hendriksa i bila očarana njegovom svirkom.

 

Ričards je Hendriksa uputio kod menadžera Čejsa Čendlera, koji je volio pjesmu "Hey Joe" Bilija Robertsa, i bio je uvjeren da bi mogao da stvori hit singl s pravim izvođačem. Impresioniran Hendriksovom verzijom pjesme, doveo ga je u London 24. septembra 1966. godine, a nakon toga počeo je da regrutuje članove za bend "The Jimi Hendrix Experience", koji su činili Hendriks, Noel Reding i Mič Mičela.

 

Njihov prvi album "Are You Experienced", objavljen u Velikoj Britaniji 12. maja 1967. godine, proveo je 33 nedjelje na listama, dostigavši mjesto broj dva.

 

"Woodstock"

Do 1969. godine Hendriks je bio najplaćeniji rok muzičar na svijetu. U avgustu te  godine održavan je Festival muzike i umjetnosti "Woodstock", na kojem su nastupali najpopularniji bendovi tog vremena. Prije nego što je stigao na svirku, Hendriks je u bend doveo nove muzičare, ali i čuo izvještaje da je broj gledalaca na festivau veliki, što ga je zabrinulo jer nije volio da nastupa pred puno ljudi. Odlučio je da premjesti svoj ponoćni nedjeljni termin za ponedjeljak ujutro. Bend je na pozornicu stupio oko osam časova, a publika je jedva čekala da vidi Hendriksa. Voditelj festivala predstavio je grupu kao "The Jimi Hendrix Experience", ali Hendriks je pojasnio: "Odlučili smo promijeniti cijelu stvar oko sebe i nazvali smo je 'Gypsy, Sun and the Rainbows'. Ukratko 'Band of Gypsyes'", te su zasvirali.

 

Pop kritičar "The New York Posta" Al Aronovic o ovom nastupu napisao je: "Bio je to najelektričniji trenutak 'Woodstocka' i vjerovatno najveći trenutak šezdesetih godina. Hendriks i njegova jakna s resicama, crvena marama na glavi i plave farmerke smatraju se ikoničnim slikama koje su zabilježile odlučujući trenutak ere."

 

 

Droga i alkohol

Džimijeva strast prema heroinu, hašišu i alkoholu uništavala je sjajnu karijeru. Opijati su ga uzeli pod svoje pa je zbog toga bio sve manje raspoložen za svirke. Kada je koristio drogu u kombinaciji s alkoholom, često je bio ljut i nasilan. Njegov prijatelj Herbi Vortington jednom prilikom rekao je da se Hendriks jednostavno pretvorao u kopile kad bi pio.

 

Smrt

Veliki dio 17. septembra 1970. godine Hendriks je proveo kod tadašnje djevojke Monike Daneman u Londonu, jedinog svjedoka njegovih posljednjih časova. Ona je rekla da su razgovarali oko sedam časova ujutro narednog dana, kada je zaspala. Probudila se oko 11 sati i zatekla Hendriksa u nesvjesnom stanju. Pozvala je hitnu pomoć, koja je muzičara prevezla u bolnicu, gdje ga je doktor 18. septembra proglasio mrtvim u 12.45. Forenzički patolog zaključio je da je Hendriks preminuo usljed unošenja  prekomjerene doze tableta za spavanje i vina u organizam.

 

Hendriksovo tijelo je balzamovano i 29. septembra 1970. preneseno u Sijetl,  porodica i prijatelji održali su službu u baptističkoj crkvi, te je sahranjen na groblju u Vašingtonu.

 

Nasljeđe

Čuveni gitarista uveden je u američku Rokenrol kuću slavnih i britansku Muzičku kuću slavnih 2005. godine, a njegova zvijezda u Holivudu postavljena je 1994. godine. Prestižni muzički časopis "Rolling Stones" 2005. godine postavio je Hendriksa na prvo mjesto liste "100 najvećih gitarista svih vremena".

 

Mogao je odsvirati šta je htio, inovativan do neslućenih mogućnosti, mogao je svirati bilo gdje i s bilo kim, ali je uvijek bio jedinstven i prepoznatljiv. Ne samo muzički, nego i vizuelno. Bio je pokretač uspavanog ljudskog duha, ispred svog vremena, a opet tako neprepoznatljiv u svojoj samoći.

 

Iako je bio muzički samouk i nikad nije naučio note, Džimi Hendriks je postao jedan od najuticajnijih muzičara 20. vijeka. Uveo je veliki broj inovacija u sviranje gitare i uticao na buduće muzičare i žanrove - u njegovim rukama, gitara je govorila i pjevala - osjećajno, nježno, gnjevno, strasno.