Na pitanje novinara portala InfoBijeljina zašto se vratio i započeo posao u Bijeljini, on sa osmijehom odgovara "Mrzio zapad, pa ostao kod kuće". 

"Od malena i djedove smrti uvijek sam se bavio privatnim poslom na selu, pa onda poslije rata malo ugostiteljstvom, pa sam vidio da to nije posao za mene i onda sam riješio da se bavim nekom proizvodnjom. Prva zamisao je bila pivara, gdje nismo uspjeli i onda smo se odlučili da idemo u mljekarstvo. Tako smo mislili da ćemo pomoći i svom kraju, što i jesmo, i sada je to hvala Bogu izraslo u ozbiljnu firmu", priča Cvijetinović.

Njegova zamisao je bila, prisjeća se, da radi sa pivarom, jer su mini-pivare bile aktuelne.

"Ja sam mislio da je to dobra priča. I dan-danas mislim da je dobra. Ja sam htio to da radim zato što sam imao prostor kod kuće i nisam morao da pravim zgradu, iznajmljujem prostor itd. I onda mi je profesor rekao da ja neću nikada biti 'Haineken' i da je pivo sezonsko piće. On mi je predložio da odem u mljekarstvo, a ja o tome nisam razmišljao tada", pojašnjava Cvijetinović.

On je, kaže, gastarbajtersko dijete - u inostranstvu je boravio na raspustima i nije to volio. Ovdje je odrastao sa djedom i babom, bavio se selom i poslije rata krenuo u privatni biznis. 

"Naše selo je počelo da zamire, kao i sva ostala, dosta ljudi je povuklo to inostranstvo. Međutim, čini mi se da je to malo sada kao stalo, vidim da ima fino mladih ljudi, bar po ovim mojim proizvođačima mlijeka. U zadnje vrijeme imamo i dječice, hvala Bogu, koja su počela da se rađaju, mada su nam škole došle do jednog učenika u razredu ili čak spoje nekoliko razreda. Ali mislim da će u narednih nekoliko godina već biti djece koja će biti za škole", kaže on.

Podsjeća da mnogi kažu "Selo hvali, a u gradu živi" i "idi u školu da ništa ne radiš". 

"Mislim da ta vremena prolaze, iako su nam teška vremena sada, poljoprivreda je zahtjevna, uslovi vremenski su nam se pogoršali, nedaće nas prate, krenula korona, poslije korone svinjska kuga, nakon kuge aflatoksin... Ali, sve u svemu, živi se", kaže Cvijetinović. 

I u ratu je, prisjeća se, išao na more, dok sada to nije slučaj.

"Na more nisam otišao 16 godina, a kada sam bio seljak išao sam svake godine, i u ratu sam išao na more. Tako je to, poslovi, mlijeko svaki dan, ne daj bože nekog kvara - ti si u obavezi da dovezeš, odvezeš, moraš i prodati, sve me to tako nešto pritiskalo da nisam mogao da sebi odvojim vremena. Moj odmor traje dva ili tri dana, a inače me i ne drži mjesto da budem dugo. Ali, kako je krenulo, sam ću sebe na stepenicama sretati", navodi Cvijetinović.