Ovaj arhijerej SPC navršio je 85 leta života, 65 godina monaškog i 45 godina vladičanskog staža, koji je rekao da ovo nije „nikakvo svetkovanje njemu u čast, već zahvalnost i slava Bogu, koji ga je udostojio da sve ove godine i decenije bude na službi Božijoj i službi svome rodu u dramatičnim prilikama“.

-Tačno  je da smo u Eparhiji zvorničko -tuzlanskoj, u vrijeme mog stolovanja za njenom katedrom, značajno pojačali sveštenički i monaški sastav, a time i Hristovu i našu misiju među vjernicima, kao i da je podignuto ili obnovljeno mnoštvo crkava  i manastira i da su otvoreni drugi, ali to je zasluga divnog vjerujućeg naroda, a ja sam bio samo duhovni otac koji ih je vodio u tim poslovima, a potom osvještavao nova ili obnovljena zdanja -rekao je vladika Vasilije.

 -Nastavio sam djelanje sjajnog arhijereja mog vladike, i mog predhodnika, Longina(Tomića), ali i onoga što je ovde sjajno zapatio vladika Nikolaj kroz Bogomoljački pokret.Samo tako duhovno snažni, uspjeli smo da se odupremo komunističkom jednoumlju, velikim i teškim mukama i izazovima koje je donio rat, poratno  vrijeme i sve drugo što se događalo četiri i po decenije.

Po riječima vladike, „dragojcen je svaki Srbin Svetosavac, jer ako je to, onda je i pravoslavac i Srbin u pravom smislu te riječi“.Nema dusanja u prsa, rekao je on, „ko je koliki Srbin, već se cijeni i poštuje koliko je ko učinio na svoju vjeru, svoj rod i svoju otadžbinu, za naše ljude“.

Podsjetio je da je, kao dječak iz Slavonskog Broda, otišao u Manastir Lepavinu, kod Zagreba, gdje je zamonašen kad je imao manje od 18 ljeta, a Ozren gdje se, potom, obreo u čuvenoj svetinji,„bila  je i ostala njegova najvažnija adresa“.

-Moramo znati da nikad nije dovoljno brige, truda i marljivog rada za svoju vjeru i svoj rod, jer samo tako možemo ostati i opstati, suočeni sa mnogobrojnim udarima, ali i sramnim ponašanjima ljudi, poput vaseljenskog patrijarha. Molimo se da se, zaista, ne samo mi Srbi, već svi koji su nam bliski da se složimo i da zajedno  stanemo na put bezumlju, koje vlada u svijetu i čija smo mi i te kako važna meta.Ne čudi me što se udružujemo i sa braćom muslimanima iz svijeta, jer oni koji su jaki, snažni i iskreni u vjeri nikad ne mogu da budu posvađani i okrenuti jedni protiv drugih.

Vladika  je poručio da njegujemo svoju nacionalnu i kulturnu baštinu u kojoj, pored ostalog, i muziku,“jer svaka muzika bila ona izvorna, narodna i zabavna ili sevdalnika, koja je naš melos, je dobra samo ako nije šund“.

-Dalje ruke od šunda u svakom pogledu -rekao je vladika i zapjevao je divno, za goste, pjesmu „Noć tamna noć“, a onda i mnoštvo drugih na oduševljenje prisutnih. 

- Običaj je, kod nas, da kad se saboruje, radi i gradi da vladika prvi zapjeva i povede kolo, jer posle sve ide „kao podmazano“.Tako sam radio i radim čitavog vladičanskog staža.
ž

Ovo duhovno slavlje jednog od najstarijih srpskih arhijereja, proteklo je u srdačnim razgovorima, pjesmi i podsjećane na zajednički rad na „njivi Gospodnjoj“.

Iza sebe je ostavio oko 200 novoizgrađenih ili obnovljenih crkava i manastira.Veliki je doprinos, kao član Međureligijskog vijeća, dao uvođenju veronauke u škole, ali i vojnih službenika u redove Oružanih snaga BiH. Od prije deceniju i po posjeduje akt da je general VRS, što mu je potpisao tadašnji predsednik Republike Srpske.