Dobro, izreka ne kaže baš to, ali shvatili ste poentu. Državnim budžetom, kreiranim da bude usklađen sa Reformskom agendom, predloženo je povećanje stavki na budžetu za plate zbog obračuna većih koeficijenata, većeg broja novozaposlenih činovnika i beneficiranog radnog staža.

Povećana je i tekuća potrošnja zbog plaćanja softverskih licenci, putnih troškova i nabavke vozila, ali će zato kapitalni izdaci, odnosno troškovi za ulaganja i nabavku opreme biti manji za petinu. Drugim riječima: u BiH ćemo štedjeti na sportu, kulturi, nauci, ulaganjima, a trošićemo da bi nam se činovničko-politički kadar baškario u svojim napucanim limuzinama. I da ne bude zabune: ovdje najmanje treba kritikovati državni nivo.

Najveći dio kritike može se izreći entitetskim vlastima, na kojima leži najveći dio odgovornosti. Međutim, sve to skupa i nije suština - politika potrošnje za birokratiju i partokratiju, a ušteda na svim ostalim stavkama praktično je dio našeg vijekovnog narodnog folklora. Kreatori budžeta za 2017. samo su slijedili ustajalu narodnu tradiciju, pa na isti način kao što nacionalni muzeji čuvaju narodne pjesme, stare knjige, tradicionalne vezove i zaboravljene plesove, naše budžetlije čuvaju stečena istorijska prava bh. birokrata i džabalebaroša koja samo povremeno budu poremećena tričavim problemima poput ispražnjenih kasa, kada u pomoć zovu međunarodne kreditore koji im onda malčice zavrnu ruku da ne bi zakasnile isplate na ime naših međunarodnih finansijskih obaveza koje su, čisto usput, ove godine veće od milijarde. Iako klijentelizam nije nepoznata pojava ni u ostatku Evrope, ovdje je ta umjetnička forma dovedena do vrhunca. Narod šišaju kao ovce dok ga ubjeđuju da će za dvije godine poteći med i mlijeko, samo da se ispuni evropski upitnik i riješi slučaj "Sejdić i Finci".

E sad, kako se sve to može promijeniti? Prvo što treba je konačno prestati okrivljivati MMF i EU i shvatiti da rješenje počinje promjenom našeg mentalnog sklopa: državni novac je naš novac, a činovnik kojem smo ga povjerili dužan je da se prema njemu odnosi na domaćinski način.

Sve dok to ne shvatimo, džaba upiranje (srednjim) prstom. Sa unutrašnje strane audija vaš gnjev se ionako ne vidi. Staklo je suviše zatamljeno, a putniku na zadnjem sjedištu ionako ste bitni samo kad glasate.