Popularne su bile igre na tabli, koje podsjećaju na današnji šah, riziko, igru „mice“ ili „dame“. Neke od igara su nam djelimično poznate (ludus latrinculorum, igra najamnika, duodecum scripta…). Pribor se sastojao od stola ili table (tabula lusoria), dvije kocke (alea), žetona, piona (calculi), rađenih od kamena, kosti, gline, i pehara (šolje) za mješanje kocki prije njihovog bacanja. Tabla ili sto mogla je biti izrađena od kamena, drveta, gline, metala. Vojnici skloni klađenju, mogli su koristiti i opeku kao tablu. Primjerak opeke sa urezanim poljima čuva se u Narodnom muzeju u Požarevcu.

U igri su se „nadmetala“ dva igrača, a pobjednik je nazivan Imperator. Tabla je bila izdijeljena na različit broj polja (15 x 13, 6 x 6, 7 x 7, 8 x 8, 9 x 9…), a kocke, korišćene za bacanje, imale su, kao i danas, oznake od 1 do 6. Najbolje bacanje su bile dvije šestice (Venera), najlošije ono sa najmanjom vrijednošću (Pas).

Žetoni su različitog oblika sa urezanim vrijednostima – oznakama, kao što su primjerci iz Zbirke Dunjić, koji imaju urezanu oznaku X (deset). Mogli su biti i neobilježeni, što je možda značilo da imaju najmanju vrijednost. Žetoni su se mogli kretati različito, kao i figure u šahu, linearno, napred-nazad (ordinarii), i koso, skokovito (vagi), pomjerajući se za onoliko polja koliko im je dozvoljavalo prethodno bacanje kocki, odnosno dobijena vrijednost na njima. U igri duodecum scripta, cilj je bio da se linearnim kretanjem što prije stigne na protivnički početni položaj.

Žetoni i kocke za igru nađeni su u naseljima, utvrđenjima, ali i u grobovima pokojnika različite starosne dobi. Dio grobnog inventara su i primjerci koji se čuvaju u Zbirci Dunjić i Kosmaj. Njihovo prisustvo u grobovima trebalo je da potvrdi vjerovanje kako je životni ciklus hazardna igra, u kojoj je svaki sledeći potez neizvjestan, i da sudbina zavisi isključivo od sreće i volje bogova.