"Nažalost, danas mogu da kažem da u Republici Srpskoj postoji (NE) zaštita na radu umjesto zaštite na radu", ističe docent dr Nada Marić, specijalista medicine rada, načelnica Centra za medicinu rada i sporta Bijeljina i šef Katedre za medicinu rada i sporta Medicinskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci. 

Ona ističe da su sve evropske zemlje prepoznale medicinu rada i zaštitu na radu kao prioritet u njihovim ciljevima i djelovanjima, jer su dokazale da najveći ekonomski doprinos zemlji i privatnom sektoru doprinosi upravo zdrav radnik, odnosno populacija uzrasta 18 - 65 godina, a koja svoj posao može da obavlja efikasno,  punim kapacitetom i ne troši zdravstvene resurse na liječenje i rehabilitaciju, odnosno, laički rečeno - bolovanja.

U Srpskoj jedno, u Evropi drugo

"Nažalost u Republici Srpskoj ne vlada princip bolje spriječiti nego liječiti kao u svim naprednim i evropskim zemljama", napominje dr Marić, koja unazad 10 godina intenzivno radi u oblasti medicine rada, a doktorirala je na Medicinskom fakultetu u Beogradu, uža oblast Javno zdravlje - Medicina rada i nastavila usavršavanje u zemlji i inostranstvu. 

Dr Marić sprovela je značajan broj istraživanja u Republici Srpskoj od kojih su neka objavljena u međunarodnim časopisima od izuzetne važnosti i dio u domaćim časopisima od nacionalne važnosti. 

"Nažalost i sam Zakon Republike Srpske ne radi u interesu medicine rada i samim tim adekvatne zaštite na radu. Godine 2022. donesen je Zakon o zdravstvenoj zaštiti kojim se ocjena opšte radne sposobnosti stavlja u nadležnost domova zdravlja", navodi sagovornica InfoBijeljine.

"Znanje" stečeno u svega nekoliko časova

U domovima zdravlja, kako ona dodaje, uglavnom nema zaposlenih specijalista medicine rada ili subspecijalista ocjene radne sposobnosti, pa te poslove obavljaju doktori medicine ili specijalisti porodične medicine, a koji imaju eventualno znanje iz ocjene radne sposobnosti od svega nekoliko časova. 

"Da pojasnim, specijalizacija medicine rada traje četiri godine ili 48 mjeseci, a od toga se šest mjeseci izučava fiziologija rada, šest mjeseci higijena rada koje su osnove za adekvatno individualno prepoznavanje fizioloških kapaciteta radnika i uslova radne sredine, i potom se to sve usaglašava i izučava još četiri mjeseca u oblasti ocjene radne sposobnosti. Subspecijalizacija ocjena radne sposobnosti traje 12 mjeseci. Jasno je da je za adekvatnu ocjenu radne sposobnosti potrebno mnogo više od npr. 15 časova po 45 minuta sa osnovnih studija koje uglavnom imaju doktori iz domova zdravlja čije znjanje obuhvata osnovne teze ovoga od 48 mjeseci na specijalizaciji iz medicine rada ili 12 mjeseci na subspecijalizaciji", napominje ona. 

Mogu li ja da operišem? Ne!

I ona je, dodaje, imala na osnovnim studijama hirurgiju dvije godine, internu medicicinu jednu godinu itd, ali to ne znači da može da operiše, da liječi srčani udar itd.

"Tj, znam osnovne tehnike, ali da li ću to kvalitetno uraditi? Naravno da neću! Isto važi i za medicinu rada i ocjenu radne sposobnosti, odnosno sve radnike i poslodavce koje pregleda neki drugi doktor osim specijaliste medicine rada ili subspecijaliste ocjene radne sposobnosti, da li će dobiti dovoljno kvalitetnu uslugu? Naravno da neće", naglasila je dr Marić. 

Šta ćemo, pita ona u nastavku, dobiti neadekvatnom ocjenom radne sposobnosti?

"Dobićemo radnika koji će raditi neefikasno svoj posao, koji neće ekonomski doprinijeti ni sebi ni poslodavcu ili koji će obavljati posao za koji nije zdravstveno sposoban što će rezultirati preranim oboljevanjem radnika što opet ide na štetu i samom radniku, njegovoj porodici i poslodavcu, ali i zdravstvenom sektoru na troškove koji su se mogli spriječiti te samim tim i jasno je na državu u globalu", navodi sagovornica InfoBijeljine. 

Ko nije za jedan posao, jeste za drugi

Kako naglašava, ako radnik nije sposoban za jedan posao, to ne znači da nije ni za jedan, nego da je neophodno izvršiti najbolju profesionalnu orjentaciju i selekciju odnosno usmjeriti radnika i zaposliti ga na radno mjesto gdje će moći da da svoj maksimum, bude produktivan, a da to ne ugrozi ni samog radnika. 

"Kad smo se već dotakli profesionalne orjentacije i selekcije, samo ću reći da profesionalna orjentacija i selekcija definitivno ne postoji u Republici Srpskoj. Pod profesionalnom orjentacijom podrazumjeva se blagovremeno usmjeravanje učenika osnovnih škola u srednje stručne škole ili srednjih škola na visoko obrazovanje u skladu  sa njihovim  ličnim afinitetima i zdravstvenim odnosno psihičkim i fizičkim sposobnostima", pojašnjava Marićeva. 

Međutim, kako dodaje, nije mali broj slučajeva iz prakse da ima mlade ljude koji završe elektrotehničku školu i dođu za ljekarsko za posao električara, a ne raspoznaju boje. 

Radio bi sa strujom, ne razlikuje boje žica

"I sad pitanje kako će taj eletričar raditi svoj posao ako ne raspoznaje crvenu, žutu ili neke boje tj. nije u stanju da precizno raspozna boje žica koje treba da prepozna?! Možemo samo da se pitamo kada će nastupiti greška i koga će ona najviše da košta - korisnika usluge tog električara, električara tj. njegovog zdravlja i života, poslodavca jer nema kvalitetnog radnika i državu zbog svega toga.  Šta raditi sa tim mladim čovjekom kada se školovao i sada ne može da dobije ljekarsko uvjerenje za posao električara? Da li ćemo odmah trošiti resurse penzijskog i invalidskog osiguranja na njega?!", pita Marićeva.

Kako naglašava, problem koji je enorman lako je mogao biti rješen samo da je taj električar imao adekvatnu profesionalnu orjentaciju i na vrijeme usmjeren u zanimanja koja ne zahtjevaju raspoznavanje boja. 

"Isto tako imamo vozače koji završe srednje škole, a ne zadovoljavaju tražene zahtjeve vida ili imaju epilepsiju i neko oboljenje koje je apsolutna kontraindikacija za posao vozača. Opet postavljam pitanje da li će taj vozač zbog neadekvatne zdravstvene sposobnosti za svoje radno mjesto da usmrti nečije dijete, oca, majku, brata, sebe i bude lice sa invaliditetom i koji su gubici za aktere, za poslodavce i državu zbog nečega što se moglo spriječiti samo da je na vrijeme usmjeren u zanimanje koje bi mogao bez ikakvih problema da obavlja", kaže dr Marić.    

Zašto inspekcija ne reaguje?

Dalje, kako dodaje, Zakon o zdravstvenoj zaštiti reguliše djelimično pitanje poslova sa povećanim rizikom, kao i Pravilnik o prethodnim i periodičnim pregledima radnika na radnim mjestima sa povećanim rizikom i drugi pravilnici kojima je jasno propisano gdje se obavljaju i koji je obavezni rok za redovne preglede radnika na radnim mjestima sa povećanim rizikom, npr. radnika koji nose oružje na poslu, rade sa hemijskim agensima ili drugim štetnostima i opasnostima kao što su temperatura, zračenja, visina, rad noći itd., radnika u rudarstvu, šumarstvu i slično.

Ipak, kako napominje, postoji značajan broj poslodavaca koji izbjegavaju preglede ili ih obavljaju u neadekvatnim ustanovama, a na to uopšte ne reaguju nadležni inspekcijski organi. 

"Da ne spominjem da nemamo adekvatne zakonske regulative o načinu verifikacije poslova sa povećanim rizikom. Pa u praksi imamo poslove koji jesu sa povećanim rizikom, ali su procijenjeni da nisu. Šta to znači? U tom slučaju ako je procijenjeno da nije radno mjesto sa povećanim rizikom, takav radnik ne mora da obavlja redovne preglede, može da ih obavi u domovima zdravlja gdje nema medicine rada da ih obavi adekvatno itd.  Ukratko, jasno je da neće imati adekvatnu zadravstvenu zaštitu na radu", pojašnjava Marićeva.

Profesionalne bolesti - ima ih, ali ih "nema"

Ovo je, kako dodaje, samo vrh ledenog brijega problema u Republici Srpskoj. Tu su još, napominje, problemi povreda na radu, ko ih priznaje, da li je stvarno riječ o povredi na radu ili nije povreda radu, problemi poslodavaca sa promjenama radnog mjesta ili bolovanjima koja traju godinama, zatim problem profesionalnih bolesti kojih statistički "nema" kod nas, odnosno ima ih ko zna koliko, ali se ne prepoznaju.

Ili, dodaje, na primjer imali smo izuzetno toplo ljeto sa ekstremnim temperaturama, a mi nemamo jasne kriterijume i pravilnike za rad na otvorenom u ekstremnim uslovima.

"Za sve ovo postoji rješenje u propisima i procedurama čak i okolnih zemalja, a naravno i Evropske unije, ali pitaćemo politiku zašto se ne pokreću inicijative i zašto se ne reaguje na propuste koji postoje čak i za propise koje imamo. Kada se prave pravilnici koji su u uskoj vezi sa medicinom rada, kako se odlučuje ko učestvuje u izradi...?", pita doktorica.

Što stariji, to "sposobniji" za oružje

I pritom dodaje paradoksalnu situaciju koja se odnosi na ljekarsko uvjerenje za oružje.

"Na primjer, kada je u pitanju ljekarsko za oružje, sigurna sam da ni jedan specijalista medicine rada nije sigurno saglasan da može da bude trajno poslije 65 godina života, nego baš suprotno - starije osobe su podložnije bolestima koje ugrožavaju sigurnost tih ljudi i ljudi oko njih, te su potrebne češće kontrole, ali zakon je tako odlučio da oni ne treba da se kontrolišu uopšte", kazala je Marićeva.

Upravo zbog svih ovih enormnih problema, kako podsjeća, prije godinu dana osnovano je Društvo ljekara medicine rada Rebulike Srpske.

"Nadam se da ćemo imati prilike u narednom periodu preko Društva, medija i politike početi da radimo na rješavanju ovih problema koji si se tiču svih nas i utiču na živote svih nas", zaključuje sagovornica InfoBijeljine.        

BONUS VIDEO: