U svijetu kapitalisticke racionalnosti, proizvodnja kulture predmet je sistematskog istraživanja tržišta i precizne kalkulacije. Tako je i sport u području nesigurnosti i rizika, gdje se vodi velika bitka između multinacionalnih kompanija i njihovih ulagačkih interesa u sport i sportiste.

Prilog tome su nastupi najboljih, ali i najskupljih sportista u finalnim ili vrlo bitnim mečevima uprkos ozbiljnijim povredama, ulaganja milionskih novčanih sredstava u fizičku formu samo jednog sportskog tijela u toku godišnjeg pripremnog ciklusa, preispitivanje pojedinih sportskih asocijacija i saveza o planiranju još zgusnutijeg rasporeda u sistemu takmičenja sa većim brojem odigravanja mečeva u toku sezone.

Granice do kojih idu maksimalna iscrpljivanja tijela neznatno su manja kod kolektivnih sportova gdje uvijek postoji zamjena u igri, u odnosu na individualne gdje njihova izlaganja zdravstvenim rizicima znaju biti još brutalnija. Činjenicom da uz sport i sportiste koji preuzimaju rizik ulazeći u aranžman profesionalnog odnosa i takvog načina zivota, danas neizostavno ide i kompletan medicinski nadzor koji tijelo usmjerava ka limitiranju zdravstvenih rizika, poboljšanju kapaciteta za postizanje boljih rezultata i osposobljavanju za nastupanje uprkos povredama i bolu.

Fenomen sportske nesreće je nešto što sve više ostaje u sjenci “ideologije zdravlja” koja promoviše blagotvorne učinke bavljenja sportom. Kao takav u posljednje vrijeme je sve veći predmet istraživanja o prisutnosti i njegovoj rasprostranjenosti unutar društva, iako u okvirima vrhunskog sporta postoji tendencija da se putem brojnih tehnika nadzora, kontrola i disciplina, rizik povezan sa tijelom ublaži i umanji.

Kao posebno osjetljiv dio populacije, kod djece i mladih sportista koji se pripremaju za bavljenje sportom pod povećanim nadzorom prati se svako eventualno “nasilje“ nad njihovim tijelima kao pretjerano forsiranje u napornim trenažnim procesima i takmičarskim aktivnostima, pri cemu tijela u razvoju trpe rizik od svakodnevnih oštećenja.

Napretkom primjenljivih standarda sportske infrastrukture u svijetu, a i kod nas u okruženju postoje instituti za zamor, laboratorije za humana postignuća, sportski funkcionalni dijagnostićki centri koji se konkretno bave procesom oporavka metaboličkog sistema tijela uslijed fizičke aktivnosti zarad boljih sportskih i ličnih rezultata sportista, čija se dostignuća uveliko implementiraju u medicinske i kineziološke okvire pri planiranju trenažnih i rehabilitacionih tretmana. Primjena novih patenata iz ovih oblasti, pored posebnih uslova za realizovanje zahtjevaju i vrlo visoka finansijska ulaganja zbog čega ih nije lako sprovoditi.

Obzirom na brži protok informacija u učenju i težnji ka savremenom pristupu u sistemima periodizacije u sportu vidljivi su povoljniji rezultati uspješnosti i u našoj sredini zahvaljujući sve obučenijem kadru i radu u kontinuitetu.

dr Jovo Rankić,
Član Udruženja za medicinu sporta Srbije