Bijeljina
23.04.2024.
19:54
Dr Adi Rifatbegović: Bijeljina je neponovljiva, stalno joj se vraćam (VIDEO)
Izvor: InfoBijeljina
3
Podijeli
- Sjećam se djetinjstva u Bijeljini, kada je malo koja kuća imala vodu. Majka nas pokupi poslije igre, pa opere nam noge na česmi, onda nas unese unutra. Igre u Majevičkoj ulici, na Ledincima, u Ulici Alije Alijagića, u Titovoj... Kad smo se igrali bosi, trčali i krali voće iz komšijskih dvorišta. Zatim osnovna škola i učiteljica koja je ostavila neizbrisiv trag. Što čovjek ide u zrelije godine, sve mu više pred oči dolaze sjećanja iz djetinjstva – izjavio je dr Adi Rifatbegović gostujući u emisiji „Kafica“ portala InfoBijeljina.
Rifatbegović, specijalista plastične, rekonstruktivne i estetske hirurgije, zaposlen je na Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli, a i redovni je profesor na Medicinskom fakultetu u ovom gradu. Rođen je u Bijeljini 1963. godine, u gradu za koji kaže da je prekrasan i da ga mnogo voli.
- Bijeljini se uvijek rado vraćam, kako u mislima, tako i fizički. U posljednje vrijeme sam dobijao kritike od kolega u Tuzli – „Pa dobro, zašto uvijek moraš da kažeš da si Bijeljinac?“ Moram to reći, jer je to istina. Za Tuzlu me naravno vežu takođe lijepe uspomene, ali Bijeljina je neponovljiva. Ti prvi osjećaji, uspomene, ostaju zauvijek – rekao je Rifatbegović.
Po završetku osnovne škole Adi je po svaku cijenu želio da upiše srednju Medicinsku školu, iako je cijela porodica smatrala da treba da pođe u Gimnaziju, pogotovo zbog toga što je njegov pradjed bio jedan od osnivača te škole.
- Moj otac je završio Gimnaziju, očeva tetka, očeva braća, rođaci, pa se podrazumijevalo da i ja treba da idem u Gimnaziju. Međutim, bio sam kategoričan i upisao sam Medicinsku školu. Danas, moja kćerka je četvrta generacija doktora u porodici. Opredijelio sam se za hirurgiju, dva dana nakon diplomiranja sam došao na Gradinu i počeo da radim, međutim, iako sam dobio specijalizaciju za neurohirurgiju, napustio sam je nepunu godinu do specijalističkog ispita jer sam shvatio da mi treba nešto „kreativnije“. Otišao sam na plastičnu hirurgiju i tu sam još uvijek – naveo je Rifatbegović.
Doktor Rifatbegović kaže da je za svakog mladog doktora važno da što prije ode na usavršavanja i specijalizacije u inostranstvo jer se ne može napredovati ukoliko se cijeli radni vijek ostane samo u jednoj sredini. On je specijalizacije, između ostalog, obavljao u Italiji i Francuskoj, a kasnije je stečena znanja prenio kolegama u BiH.
- Imao sam sreću da sam bio godinu dana u Strazburu na subspecijalizaciji u Institutu za stomatologiju, oralnu, maksilofacijalnu, plastičnu, rekonstruktivnu i estetsku hirurgiju, i kada vam je mentor neko ko je šefica te kuće, onda ste vi u vatri non-stop i imate priliku dosta da radite. Poslije 2000. godine, kada sam se vratio iz Francuske, svake godine je doktorka iz Instituta dolazila u Tuzlu, zajedno smo operisali, uvodili nove metode – priča dr Adi Rifatbegović.
Prema njegovim riječima, obrazovanje je stub razvoja svakog društva i „da su ljudi na ovim prostorima više ulagali u obrazovanje, danas bi nam bilo mnogo bolje“.
- Problem je što mnogo mladih odlazi, ali s druge strane, dobro je što imaju gdje da odu. Čini mi se nekad da ovakvom nakaradnom političkom sistemu u kojem živimo i odgovara da odlazi avangarda od koje se mogu očekivati određene promjene – istakao je Rifatbegović.
Govoreći o plastičnoj hirurgiji, rekao je da se oko dvadeset odsto zahvata u svijetu odnosi na estetske zahvate poput smanjenja, povećanja, zatezanja dijelova tijela, te da se doktori u ovom poslu često susretnu sa neobičnim zahtjevima.
- Posebno se to odnosi na mlađe osobe, tinejdžere, kod kojih je prisutna kriza identiteta. Kada vidim da imaju neke nerealne zahtjeve i da ne mogu da ih odgovorim od njih, ja ih pošaljem kod svoje sjajne saradnice, psihologa, koja im priđe na drugačiji način. Ukoliko ni tada ne odustaju od svoje ideje, jednostavno im kažem – toplo vam preporučujem drugog doktora – naveo je Rifatbegović.
On ističe da je korjen svakog straha kod čovjeka neznanje, a da sujeta zna da odnese mnogo više života nego neznanje.
- U Strazburu sam od moje mentorice naučio jednu vrlo važnu stvar, a to je da je sasvim normalno reći pacijentu – ja to ne znam, idemo kod kolege koji se time bavi – naglasio je doktor Adi.
Iako je cijeli život posvetio medicini, dr Adi Rifatbegović našao je vremena i za hobi koji se odnosi na prikupljanje, restauraciju i retuširanje fotografija stare Bijeljine.
- Imam nekoliko hiljada fotografija stare Bijeljine, a veliki dio je iz porodičnih albuma. Spletom okolnosti, prije rata sam iznio iz Bijeljine u Tuzlu veliki broj foto-albuma, imao sam tada sedamnaest godina. Posjedujem fotografiju iz 1938. kada se udala očeva mati. Ili recimo fotografiju moje čukun nene u dvorištu. Fotografije slava, krštenja, vjerskih objekata, porodičnih proslava... Imam fotografiju iz 1900. godine kada se moja pra nena udala, kao i popisana imena svih ljudi koji su na toj fotografiji. Najstarija koju posjedujem je iz 1880. godine. U Bijeljini sam organizovao izložbu kada je direktor Galerije bila gospođa Ifigenija i ta izložba je kasnije gostovala po mnogim drugim gradovima, a čini mi se da je podstakla i druge da potraže svoje stare fotografije – dodao je Rifatbegović.
Kako kaže, čast i dostajanstvo su nešto što se mora njegovati generacijama, a on se ima na šta ponositi, posebno kada je riječ o suživotu koji je nekada bio mnogo prisutniji.
- Moja rodica je dala novac i plac da se napravi pravoslavna crkva u Bijeljini. Članovi moje porodice su potpisnici dopisa Paveliću u kojem je traženo da se ne smiju dirati Srbi iz Bijeljine i voditi u Jasenovac. Na to sam jako ponosan, jer to je bila užasna država. Ja pamtim vrijeme kada se živjelo skromno, ali časno. Nije bilo podjela kao danas, svi su se više družili i pili kafe – prisjeća se Rifatbegović.
O njegovoj profesiji, sjećanjima na Bijeljinu, o tome kako je zapamtio divu sevdaha Sofku Nikolić i drugim temama, poslušajte u emisiji „Kafica“ koju možete pronaći klikom OVDJE.