Đorđe Drvenica već 40 godina radi u svojoj ćurčijskoj radnji u Zanatskom centru u Bijeljini u Nušićevoj ulici, gdje šije odjevne predmete, kožuhe i šubare od štavljene janjeće i ovčije kože.

Dugo traje

- Ćurčijskim zanatom bavim se ukupno skoro 56 godina. Naslijedio sam ga od oca Branka. Djed, očev otac, bio je opančar, dok je drugi djed, majčin otac, bio abadžija. Izrađivao je šare na krznu i na koporanima. Ćurčijsku radnju je davne 1940. godine otvorio moj otac Branko. I ja sam početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo izučavati ćurčijski zanat i, evo, već 56 godine istrajavam u ovom poslu - govori Drvenica, jedan od najstarijih bijeljinskih zanatlija.

Iako već u penziji, kao da ne može nijedan dan provesti bez mirisa štavljene kože i bez svoje mašine “singerice”, stare više od stotinu godina. Sjeća se da je prva radnja njegovog oca bila na lokaciji sadašnjeg Starog nebodera, u centru grada. Sjeća se i da se njegov otac Branko 6. aprila 1960. uselio u novu radnju u Zanatskom centru kod Zelene pijace. Od tada, kaže, kao da je vrijeme stalo. U radnji se ništa nije mijenjalo u proteklih 56 godina.

- Tokom prošle godine, u goste mi je došla TV ekipa RTS-a iz Beograda. Snimali su emisiju “U hodu - zaboravljeni velikani”. Rekli su mi da na području Srbije i Vojvodine nisu mogli pronaći nijednog ćurčiju pa im je neko predložio da dođu u Bijeljinu. Nekada sam šio i po 500 kožuha godišnje, a posljednjih godina svega tridesetak. Trenutno radim, uglavnom, samo prepravke, popravke i sitne obrade kože – naglašava Drvenica.

Bolja trgovina

Danas, kada rekapitulira svoj radni vijek, kaže da bi, možda, bolje prošao u životu da se bavio trgovinom. No, nadvladao je miris kože i specifičnost zanata kojem je posvetio svoje najbolje godine.

Čuvanje uspomena

Danas u radnji, u kojoj kao da je, uistinu, vrijeme stalo, kaže da čuva uspomene na staru Bijeljinu i na neke stare, dobre zanate i vrsne majstore.